Recikliranje poklona, kava koja ne traje ispod tri sata, a tek svadbene svečanosti.. Samo neke su od stvari koje su autoru prema opisu uzrokovale blagi kulturološki šok pri prvom dolasku, a i kasnijem preseljenju u Hrvatsku. Kao prosječni Amerikanac, Cody do studija nije bio siguran ni gdje se Hrvatska nalazi, sve je zemlje bivše zajedničke države pripisivao Rusiji. No, na studiju je upoznao djevojku, točnije svoju buduću ženu koja je, ni manje ni više, Splićanka. I tako će naučiti zašto djeca ne smiju hodati bosa niti na +40 kao da je i najveći neprijatelj Hrvata propuh. A zašto punica pravi svakodnevno ručak u nekoliko slijedova i zašto je ručak središte dana, pa i to je jednostavno prihvatio..
Kada sam prije nekoliko godina vidjela reizdanje ove knjige, znala sam da ću je kad – tad pročitati. No, kako to obično biva neke se knjige smjeste na policu i onda čekaju svoj red. No, dok sam pakirala knjige za godišnji odmor (gdje sam pročitala 5 knjiga!) kao pravi knjiški bloger morala sam ponijeti nešto tematski. I tako sam u hladu na Žnjanu progutala ovo štivo.
Riječ je o jednostavnom i pomalo humorističnom viđenju Hrvatske i razlika Amerikanaca i Hrvata. Od načina na koji oni kupuju kavu u Starbucksu putem do radnog mjesta i onog polaganog guštanja u kavi na splitskoj rivi pa do složenog hrvatskog birokratskog sustava koji i najveće zaljubljenike u našu zemlju povremeno izbaci iz takta. Autor vrlo britko secira hrvatsko društvo u cjelini, ali i pojedine figure kao što su punice koje u našem društvu često drže sve kuteve kuće. Sama je knjiga zbir anegdota i dogodovština prikazanih jednostavnim rječnikom i stilom, bez pretjeranog ulaženja u dubinu i razrađene fabule. U samom tekstu jasno su vidljive mane, ali i pohvale našeg društva – jedan od primjera koji me ostavio u razmišljanju je činjenica da Vanini prijatelji nisu najbolje prihvaćali Codyja te sam zaključila da, koliko god se mi kao narod dičili gostoljubivošću i karizmom, prilično smo zatvoreni za nepoznato te se nadam kako će se neke stvari ipak s godinama mijenjati. Međutim, osobno navedeno nisam doživjela kao autorovu kritiku već prizmu kroz koju uspoređuje svoj američki život i onaj koji ovdje živi. a sam kraj knjige odaje da je ipak zahvalan na životu u Hrvatskoj što je u konačnici i najvažnije.
Ja sam sigurna kako uskoro kupujem drugi autorov roman Hrvatska uzvraća udarac, samo se nadam kako ću ga pročitati prije sljedećeg ljetovanja!