U Poskokovoj Dragi, na brdu u krškoj nigdini, daleko od civilizacije živi stari Jozo Poskok sa svojih četiri sinova. Njihova je majka umrla, a od Joze je šutjela do posljednje sekunde svoga života, a ni sinovi s njime često ne mogu pronaći zajednički jezik. No, kakva-takva, njihova mala zajednica funkcionira sve dok najstariji – Krešimir – ne krene sebi u potragu za ženom. Njegova će žena uzburkati stare duhove Poskokove Drage, a i starog Jozu, a ni sama potraga za Lovorkom nije bila laka..
Već neko vrijeme nisam čitala nekog meni novog hrvatskog autora pa mi je ovo djelo bilo pravo osvježenje i otkriće. Pisan kao satira, ovaj nam roman donosi na vidjelo sav mulj hrvatskog društva.. Iako izloženi brojnim ekstremnim i zapravo nerealnim životnim situacijama, Poskoci su pravi odraz malograđanštine koja je još uvijek aktualna, a u vrijeme društvenih mreža, i vidljiva pojava u svakodnevnom životu. Tomić je ovim djelom obuhvatio ljude različitih slojeva, od načelnika policije preko konobarica pa do radnica Elektre te ih prikazao na stereotipni način uvriježen u hrvatskoj javnosti. Krešimir, u potrazi za ženom, po mom je mišljenju krik pojedinca koji se želi odmaknuti od svoje zadrte okoline, stvoriti svoj život i svoje običaje.
Unatoč oštrom humoru, koji je često prožet i vulgarnim rječnikom, ovo djelo u meni nije izazvalo salve smijeha (iako sam se u nekoliko navrata spontano zaista osmjehnula) već osjećaj “da nije tužno, bilo bi smiješno”. Radnja nije pretjerano zamršena, ali je zanimljiva, te se roman zaista brzo čita. Nije mi čak smetalo čitati na dalmatinskom dijalektu, već je upravo to bio savršen začin na ovu već vrlo dobru priču.
Ovaj je roman zaista kritika hrvatskom društvu, a prikazan satirično, vrlo je zanimljivo štivo kojem ćete poželjeti brže okretati stranice. Od mene imate samo preporuke!