Maribeth je Klein urednica časopisa koja vodi klasičan, užurban život. Majka je dvoje djece koje je dobila umjetnom oplodnjom u svom braku s Jasonom. Naizgled se sve čini dobrim – međutim, Maribeth u 44. godini života doživljava srčani udar. Nakon operacije, osjeća veliku psihičku iscrpljenost te, bez ikakvog traga, odlazi u rodni Pittsburgh. No, oporavak nije bio jedini razlog njezina putovanja. Naime, ona tamo odlučuje potražiti svoje biološke roditelje – Maribeth je posvojena. U Pittsburghu ona sklapa prijateljstvo sa svojim susjedima – Toddom i Sunny, ali i svojim novim kardiologom dr. Grantom. Što će Maribeth otkriti u Pittsburghu? Hoće li zaista biti u stanju ostaviti svoju djecu i muža i započeti novi život?
Ritam srca naizgled je ljubavni roman podijeljen na dva dijela. Međutim, on na kraju ispadne više od toga, opisuje psihu žene koja napušta muža i djecu nakon srčanog udara i započinje novi život. Prvi dio opisuje život Maribeth Klein u New Yorku – gradu kojem je odrasla, a drugi je dio posvećen njezinom bijegu u Pittsburgh. Sama ideja romana mi se sviđa i sinopsis me jako privukao, stoga sam možda imala pretjerana očekivanja oko istog. Međutim, stvarnost je bila suprotna. Sam lik Maribeth mi se od početka sviđao. Slao mi je nekakvu poruku da u životu ponekad i trebamo sebe staviti na prvo mjesto, naravno ne iz puke sebičnosti, već iz brige za svoje tjelesno, ali i mentalno zdravlje. Radnja mi je tekla nekako, rekla bih “mlako”. Uopće nisam imala želju brzo čitati i imala sam osjećaj kad ne bih pročitala niti jednu stranu tjedan dana da se ne bih niti zapitala što se dalje događalo. Međutim to je moj subjektivni doživljaj romana. Ono što me zaista zasmetalo jest neujednačeno pisanje vremena. Shvaćam da se u Americi vrijeme piše u 12-satnom obliku, ali mislim da bi se u prijevodu trebao koristiti 24-satni oblik pisanja vremena koji je u skladu s našim govornim područjem. Ili se barem prevoditelj mogao zadržati isključivo na 12-satnom obliku. Na to sam se kasnije navikla, ali u početku je bilo zbunjujuće kada bih pročitala da je Maribeth na računalu vidjela da je u 20:13, a već na sljedećoj stranici piše kako je Jasona nazvala u 08:45. Shvaćam kako to nije propust samog autora i djela, nego ovog izdanja i prijevoda, ali valja napomenuti. Druga stvar koja me također dosta razočarala je “osjećaj nedovršenosti” na kraju romana. Kraj je bio očekivan, ali svemu tome čemu se posvetila na “odmoru” u Pittsburghu (primjerice, pronalasku roditelja) nedostajala je, po meni, točka na i. Voljela bih da postoji nastavak ove knjige i sigurno bih mu dala šansu, međutim ovako nimalo nije opravdao (možda moja previsoka) očekivanja. Sveukupna moja ocjena bila bi 3/10