Žena je ubila muža. Nitko ne može razumjeti kako je do toga došlo. On, sveučilišni profesor, uvijek je bio ugledan, brižan, voljela ga je i njezina majka i susjedi. Sada, dok Lada služi kaznu u ženskoj kaznionici, otpetljava se zamršena istina u kojem je trenutku počela njezina agonija, kada je uspjela izgubiti sve prijateljice, i još važnije kada je uspjela izgubiti sebe.
Roman Sigurna kuća naručila sam u pretprodaji te sam ga pročitala još prije gotovo dva mjeseca, doslovno u dahu. Dugo sam odgađala pisanje recenzije zbog prevelikih emocija koje je roman ostavio po mene, no razgovarajući sa kolegicama i prijateljicama, shvatila sam kakva bi šteta bila da ga svaka od nas zadrži samo za sebe.
Iako je u fokusu romana ubojstvo muža, ovo nije krimić niti roman o samom tom činu. Roman je to koji ulazi u dubinu muško-ženskog odnosa te nutrinu zlostavljane žene. Iako se masnice ne moraju vidjeti, rane na psihi žene kojoj je zabranjeno našminkati se ili popiti kavu nakon posla u gradu, ili joj je pak prigovoreno jer je obukla haljinu dovode do svakakvih stanja, a jedno od njih (naravno, ekstremno) opisala nam je Marina Vujčić u svom novom romanu.
Usudila bih se reći da je Vujčić ovim romanom savršeno okarakterizirala sve etape toksičnog odnosa. Lovebombing, prebrzo otvaranje i povjeravanje svega do najintimnijih detalja (ali on o svojoj prošlosti ne govori), negiranje prijašnjih veza, zajednički život nakon svega nekoliko mjeseci veze, zatim sitne razmirice poput one zašto je kasnila s posla (Kakav tramvajski zastoj?! Želiš ga praviti glupim?!) koje kulminiraju pravim psihofizičkim zlostavljanjem. Ono što sam još zamijetila je kako je u romanu savršeno uklopljena tromost hrvatskog sustava kada se radi o nasilju nad ženama, a koje je direktno imalo utjecaja na kraj samog romana, no o tome vam neću detaljno pisati kako vam ne bih iznijela sam rasplet. Također, u samu je priču “ubacila” i susjede, koji su ponekad čuli galamu, ali ipak je gospodin profesor uvijek pristojno pozdravio na stubištu. I one koji nisu čuli ništa. I nisu ništa vidjeli.
“Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo kada je mrtva.”
Osobno se grozim svake vrste nasilja. Iako mi brojni stariji, iskusniji, kažu da sam idealist i da ću shvatiti kad postanem majka da je “batina iz raja izašla”, ne mogu shvatiti što se odvija u umu osobe koja sustavno udara, maltretira, zlostavlja, manipulira i ugrožava egzistenciju slabijeg, mlađeg ili emotivno krhkijeg od sebe. Za to mi jednostavno nema opravdanja. Neki će reći da su žene uglavnom manipulatorice u takvim odnosima, no sve i da jesu, tko brani muškarcu da se makne iz takvoga odnosa? Zar se to riješava nasiljem?Stoga mi je bilo mučno i bolno čitati sve ove retke, košmarne snove protagonistice i taj probadajući strah koji ju budi iz sna jer je toliko realan. Bilo mi je mučno jer znam mnoštvo primjera djevojaka i žena koje ni same ne žele priznati koliko su destruktivni odnosi u kojima se nalaze. A tek kada dođu djeca… Bilo mi je tužno jer to nije “tamo negdje daleko”.
Upravo zato jer je u meni izazvala buru emocija i učvrstila moje osobne stavove, svakome tko uopćeno razmišlja kao ja mogu obećati da ga ovaj roman neće razočarati. Ali bih ga svakako preporučila i onima drugačijih svjetonazora, jer istina – nije nužno da će se dogoditi baš tebi – no nasilje se može dogoditi i tvojoj prijateljici koja već mjesecima odbija tvoje uporne pozive za kavu, tvojoj sestri, tvojoj kćeri.