Vrijeme istječe. Naizgled običnog zimskog prijepodneva, u ruralnom Somersetu, jedna je škola u lockdownu. Naime, njezini su učenici zatočeni u različitim prostorijama zajedno sa svojim nastavnicima. Razlog tome su naoružani napadači čiji motiv isprva nije poznat. Svi oni u ta tri sata proživljavaju najintenzivnije trenutke svoga života – ljubav, strah, žaljenje i kajanje.
Na samom početku čitanja romana sam pomislila – kada budem pisala recenziju, moram svakako pohvaliti prijevod romana! Napokon stilski obrađen prijevod koji daje dodatan užitak i čar čitanju, za koji nemam dojam da je prevođen samo da bi bio preveden. Potkraj romana uočila sam nekoliko tipfelera i neke su rečenice bile čudno oblikovane, ali dale su se shvatiti i nisu umanjile užitak čitanja.
Radnja me jako privukla. Prvu večer kada sam počela čitati, pročitala sam gotovo polovicu knjige. Vjerojatno bih čitanje završila i ranije da me nije uhvatila upala sinusa i visoka temperatura, ali ovako mi je ipak trebalo nešto više vremena (jedan i pol dan). Kao što piše na koricama, ovaj se roman ne čita, nego proživljava!
No, nije upala sinusa jedino što je produžilo trajanje čitanja. Svakako je udio imala i sama kompleksnost romana jer zaista nije pisan jednostavnim stilom. To je ono što je doprinijelo još većem oduševljenju romanom. Tri sata su zaista kompleksniji i, posljedično tome, zanimljiviji roman od ostalih koje sam čitala posljednjih mjeseci. Osobno bih ga okarakterizirala kao politički triler, posebice od drugog dijela gdje vidimo umiješanost političkih svjetonazora u cijelu situaciju.
Tri su dijela koja čine cjelinu ovog romana. U prvom dijelu pobliže upoznajemo učenike te liberalne škole pa tako tu čitamo o Hannah, zaljubljenu u izbjeglicu Rafija, zatim njegovog brata Basija, Zaca, Franka, očajne roditelje koje čekaju vijesti o svojoj djeci i mnoge druge . U drugom se dijelu radnja više usredotočuje na psihološki aspekt napadača te predviđanje forenzičke psihologije o sljedećim napadačevim koracima i namjerama. Cijeli je roman pisan iz perspektive svih sudionika u ovome napadu – i velikih i malih.
Osobno mi nije bilo toliko teško pogoditi identitet napadača te ga, prema mom mišljenju, prerano saznajemo. Ili, gledano iz druge perspektive, radnja nakon toga je dosta razvučena. Više su me iznenadili postupci napadača i neki završni događaji. No, kraj me nije oduševio, odnosno falilo mu je “ono nešto”. Ostao mi je mrvicu nedorečen, ali to sam primijetila već u zadnjih nekoliko trilera kako mi fali pa je to možda neki moj osobni dojam.
Svakako vam preporučam ovaj triler i dajem mu visoku ocjenu 9/10!