Subota je navečer i Jules Tannberg dežura na telefonu za pratnju žena koje se kasno navečer vraćaju kući. No, do sada uglavnom nije bilo ozbiljnih poziva… sve do razgovora Julesa i izvjesne Klare koja vjeruje da ju prati muškarac koji ju je ranije već jednom napao te na zid njezine spavaće sobe krvlju ispisao datum njezine smrti.
Jesam li imala prevelika očekivanja nakon što sam pročitala Fitzekovu “Terapiju” prije nekoliko godina ili do nečega drugog ili desetog – nisam sigurna. No, jedno je sigurno – ovaj me roman nije oduševio!
Iako u zadnje vrijeme nerado kritiziram romane, odnosno zbog manjka vremena romane koji me ne kupe u prvih pet rečenica jednostavno ostavim za nekad kasnije, ovaj je od početka imao potencijal, no izvedba je prema mom skromnom sudu – loša.
Sa izvrsno zamišljenim konceptom telefonske linije za pomoć ženama (koja prema autorovoj napomeni zaista postoji u nekim zemljama, pa i Njemačkoj) autor nas uvodi u razgovor između Julesa i Klare. Jules je bivši operater službe 112 i bori se sa osobnom obiteljskom traumom za koju je saznao upravo radeći tamo od jednog zbunjenog dostavljača. Klara je jedna od onih žena naizgled ima sve, a kod kuće trpi ponižavanje i nasilje koje je ovdje zapravo uobličeno u sadizam i vrlo bolno i slikovito opisano. Dakle, niti jedno od njih nije kandidat za biti stabilna karika u lancu njezina zlostavljača, same službe za pomoć te sve druge uključene. Iako vam ne želim otkrivati detalje radnje, moram vam reći da je ona zapravo vrlo jednostavna (to sam shvatila kada sam je uspjela zaručniku prepričati u svega nekoliko minuta) što samo po sebi ponekad može biti prednost, no autor je ubacio neke posve konfuzne elemente i zakomplicirao priču gdje po mojem mišljenju nije bilo mjesta za komplikacije. Sam rasplet i jest plot-twist, ali ubačen među toliko konfuznih zbivanja da sam na kraju sama preispitivala jesam li sve dobro pohvatala. Volim složene radnje (npr. Mankell mi je favorit čak i kad piše na 600 stranica), ali čitajući osvrte drugih na Goodreadsu vidjela sam da ovakvo viđenje romana nije samo moje.
No, da ne ispadne kompletan osvrt jedna velika kritika, moram primjetiti kako je autor stvorio mračnu atmosferu da sam se u jednom navratu čitajući trgla dok su susjedi prolazili kraj mojih ulaznih vrata, a isto tako kad sam čula pticu na balkonu zamolila sam zaručnika da zatvori sve prozore (haha). Kao i u Terapiji, Fitzek se na izvrstan način poigrava s mračnim kutcima ljudskog uma.
Sam prijevod je odličan, roman je fluentan i brzo se čita. Taman da vam malo začini večer.
Dakle, niti vamo niti tamo. Vjerujem da će biti puno ljudi koje će ovaj roman oduševiti i apsolutno moram reći da je ovo na koncu moje mišljenje. No, s druge strane ako je ovo slučajno bio prvi Fitzekov roman koji ste čitali i dijelite mišljenje sa mnom, vjerujte u Terapiju! A ja do tada polažem nade na Zatvorenika istog autora jer vjerujem da je ovo bio samo moj i Fitzekov incident! 🙂