Radi li mozak i kada srce umre još na koji tren? Ovaj roman svakako nam može dati uvid u misteriozne tajne smrti i uma iz perspektive Leile Tekile. Leila Tekila seksualna je radnica koja biva pretučena na ulicama Istanbula i bačena u kontejner, a potom zakopana na Groblju samotnika gdje ne postoje nadgrobne ploče već samo brojevi koji označuju pokojnike. Istanbula koji joj je djelovao poput obećane zemlje.
“Možda ni o čemu nije bilo vrijedno brinuti u gradu u kojem se sve stalno mijenja i rastapa, i jedino u što se ikad mogu pouzdati je sadašnji trenutak koji je već napola prošao.”
Elif sam Shafak upoznala romanom Tri Evine kćeri koji me se nije dojmio do mjere da ga se nisam ni trudila završiti. Budući da sam tada bila u manjini, mislila sam kako je to kraj mog druženja sa Shafak. Međutim, sinopsis ovog romana mi nikako nije dao mira te je jedna od novogodišnjih odluka bila pročitati ga.
Svaka minuta nakon Leiline smrti donosi nam različite crtice iz njezina života počevši od neskladnih odnosa u obitelji u kojoj je odrasla preko života u bordelu pa do nesretne ljubavi i u konačnici smrti na ulicama Istanbula. Osim njezinog. upoznajemo živote njezinih petoro prijatelja koje je upoznavala u različitim fazama života. Tako se u prvom dijelu simboličnog naziva Um izmjenjuju poglavlja Leilinih sjećanja i životnih priča njezinih prijatelja. Njezini prijatelji dolaze iz različitih kultura, pripadnici su različitih religija (a neki nisu niti jedne!), prolaze krize identiteta i svatko od njih neshvaćena je jedinka. Dalje nas upravo oni vode kroz roman te je bilo zanimljivo pratiti njihovu tugu za Leilom koja spaja njihove naizgled nespojive živote.
Radnja je iznimno zanimljiva, pitka i mami na čitanje da bismo otkrili što se dalje događalo s našim antijunacima. No istovremeno je isprepletena brojnim životnim filozofijama koje su me navele na razmišljanje i preispitivanje vlastitih stavova. samom stilu pisanja nemam što puno reći dok ne pročitam i ostala djela iz pera Elif Shafak što će se sigurno dogoditi u skoroj budućnosti, a možda čak dam i novu priliku ranije nedovršenom romanu.
“Nalan je pomislila da je jedna od beskonačnih tragedija ljudske povijesti ta da su pesimisti spretniji u preživljavanju od optimista, što znači da, logički govoreći, ljudski rod nosi gene ljudi koji nisu vjerovali u čovječanstvo.”
Elif Shafak ovim je romanom svakako otvorila pitanja društvene nepravde, diskriminacije, politike i religije koja si svatko od nas treba ponavljati i u konačnici biti dobar čovjek. Od mene imate velike preporuke.