Nakon Čaja od ruže, pristupila sam još jednoj teškoj temi. Dah koji život znači nezavršeni su memoari neurokirurga Paula Kalanithija. Nije ih završio jer je preminuo za vrijeme pisanja knjige. Završnu je riječ čitateljima uputila njegova supruga, liječnica internistica Lucy.
Opet nema klasične recenzije, već moj osvrt. Koliko god bolni memoari bili, na treću više su bili inspirativni i ohrabrujući. Paul je pri kraju teksta napisao da u medicinskoj edukaciji često razmišljaš – gdje ću biti za 5 godina? A ne vrijedi misliti dalje od ručka. I tu me osobno dotaknuo. Na drugoj godini željela sam napustiti fakultet, jedan od argumenata je bio – ne vidim se tu za 5 godina. Sada, na 5. godini – vidim svoju svrhu i svoj cilj ovdje. On će se možda promijeniti za pet godina, to ne znam. I ne želim znati. Paul me nadahnuo da živim u sadašnjem trenutku.
Malo me i posramio.
Jer, čovjek kojem je u 36. godini života otkriven vrlo raširen, metastatski karcinom pluća, ima inspiraciju. Ja ju često nemam. I samo čekam da “prođu ove vježbe”. Da “dođe ovaj vikend”. Da “položim ovaj ispit”. Da “konačno imam tu diplomu u ruci”.
Brak koji je patio zbog njegovih prekovremenih sati, ponovno se očitovao u svome vrhuncu rođenjem djeteta i Lucynom prisustvu do zadnjeg njegovog daha – s rukom u ruci.
Valja spomenuti kako je književnost bila prva Paulova ljubav pa ćete u romanu pronaći i brojne citate velikih književnika, kao i filozofske misli. Zbog toga mi je Dah mjestimično bio težak, ali poticajan za čitanje.
Neće svi citati i mudrosti koje sam izvukla iz ove knjige (a još ih je mnogo) stati u ovaj osvrt. Stoga vam donosim nekoliko citata, inspirirajte se i zahvalite na svom dahu. Dahu koji život znači.
