Dosta se rasprave poteglo nedavno kada sam pitala koga volite od hrvatskih influencera..
I baš mi je drago da je tako!
Neki su čak rekli kako ne znaju što bi oni to mogli naučiti od “jedne Andree Andrassy”. Pa, istina. Nećete naučiti Pitagorin poučak, niti ćete razmišljati o križarskim ratovima. I svaka čast ako vam je to jedina tematika koja vas interesira, jer moj mozak je u 95% slučajeva toliko opterećen da u onih 5% volim pročitati i nešto što nema dublju svrhu. Naprimjer, što je Grašo odgovorio – ide li u pjesmi dvadeset i DVJE ili dvadeseti vijek 
Jednu stvar su me moji roditelji učili od malena – osim da poštujem tuđe mišljenje, da od svakoga mogu nešto naučiti. Gledajte na to iz kojeg god vi kuta željeli, ali ja sam kroz Andreine kolumne (i ovu knjigu) podsjetila kako često neke nepremostive situacije za 20 godina izgledaju jednostavno smiješno. Moj je mozak ponovno prihvatio (barem na određeni rok) da nitko ne pamti nešto “random” što sam izgovorila i zbog čega mi isti taj mozak danima nije dopuštao utonuti u san (i da nisam jedina s tim problemom).
Ako se želite opustiti, prisjetiti se nekih vlastitih humorističnih situacija ili nekih koje ste uspješno prevladali pa ste sada ponosni na sebe – vjerujem da ćete ipak uživati u ovoj knjizi.
Usput, pitala sam vas tada što vi mislite koja mi je knjiga bolja? Ova ili #prekid. Moram priznati da mrvicu vodi prekid. Možda je to zato što sam ga čitala umjesto Patofiziologije pa je ostao u ljepšem sjećanju, nije ni to isključeno.
Nekakav objektivni razlog zašto je tome tako bio bi što se u ovoj knjizi dosta ponavljaju neke stvari iz kolumni koje ja gotovo pa redovito čitam.
No, i sama je Andrea na to upozorila u početku. I usporedila s onom situacijom kad na kavi napokon dočekaš trenutak da zbrišeš na toalet jer “tu priču već znaš”. S čime me nasmijala već na prvih nekoliko stranica. Od mene zaista preporuka za obje 