Ovoga puta nešto kraća “recenzija”, više osobni osvrt. Kao i svakog puta kad nisam sigurna bih li knjigu okarakterizirala kao top ili flop.
Knjiga nije loša. Izazvala je nekakve emocije u meni, što automatski nije baš prevelika katastrofa. Ali nešto mi je falilo.
Tiffy i Leon su cimeri koji se ne sreću, odnosno njen je krevet po noći jer Leon radi svakodnevno noćne smjene u hospiciju, a Tiffy često dokasna ostaje u uredu uredništva u kojem radi i kući dolazi samo prespavati. Ubrzo oni počnu komunicirati preko post – it papirića.
Sam koncept knjige mi je super i baš je osvježenje, također stil je pisanja moderan i lako sam si mogla zamisliti oba glavna lika i uživjeti se u njihove probleme.
Ono što me zasmetalo su Tiffyne odluke i reakcije zasnovane na odnosu s bivšim dečkom, a mi tek daleko u drugoj polovici knjizi saznajemo više detalja o tom odnosu i s te strane mi fali ono “nešto”. Mislim da se takva tema mogla puno bolje i detaljnije obraditi, jer je prisutna u brojnim odnosima naših prijatelja i/ili poznanika, a vjerojatno i nekoga od nas tko ovo čita.
Još jedan minus je mnooooštvo grešaka u prijevodu, koje čak nisu ni tipfeleri nego baš greške. No, u zadnje vrijeme sam to počela primjećivati i u Instagram objavama, tipa ubojita Finaly Donovan, ili obitelj Bridgeton. Pa zažmirim na oba oka kad tako nešto vidim. Moguće da mi je ovdje bilo ipak teško zažmiriti jer se nije radilo o izostavljenom ili zamijenjenom redoslijedu slova.
Inače je knjiga pravo osvježenje u moru ljubića, za opustiti se dok vani pljušti kiša ili za lijeno nedjeljno poslijepodne. Ako vam se čita nešto “lakše”, svakako nećete požaliti 