“Oduzmi ljubav i imat ćeš pakao, govorio si mi, don Pino.
Dodaj ljubav i imat ćeš ono što pakao nije.”
Federico je dječak na pragu zrelosti. Osamnaest mu je godina, čeka ga putovanje na Oxford kako bi učio engleski, a njegov ga brat Manfredi stalno podbada kako je pjesnik koji nikada neće pronaći curu. Ono što njega ispunja su riječi, ona su mu kao sidra što sve drže na okupu. No, život mu se iskonski promijeni kada ga vjeroučitelj 3P – Pater Pino Puglisi, pozove da s njim posjeti djecu u predgrađu Palerma – Brancaccio. Tu Federico upoznaje stvarnost. Tu je cijela mudrost življenja satkana u preživljenje i poštivanje pravila Cose nostre. Upravo tu on poželi da njegove riječi postanu pramci i osjeti slobodu kad se platonski zaljubljuje u “jednu od njih” – Luciu. Hoće li Lucia nadvladati ono od čega ga njegovi roditelji i brat cijeli život štite? Je li opasnost koja je tamo vrebala bila manje važna od želje malenog Totoa da postane dirigent? Hoće li Ljubav nastaviti pronalaziti put u tom paklu i jednom kada don Pina tamo ne bude?
Roman koji se na prvu čini prikladan tinejdžerima jest mene, koja se volim našaliti da ove godine punim četvrt stoljeća, ostavio bez daha. Dugo nisam pročitala ovoliko kvalitetnu knjigu. Kada mi je prvi puta došla u ruke, bila sam malo skeptična, čak sam i neko vrijeme odgađala čitanje ove knjige.
Nisam se prije toliko susretala s romanima u čijem je središtu bio jedan svećenik, toliko skroman da je iste cipele popravljao bezbroj puta jer ga je njegov otac postolar naučio da ako su cipele od kvalitetna materijala, ne postoji im rok trajanja. Niti da mu s druge strane stoje Majka priroda, Nuccio, Lovac i ljudi poput njih koji su ubojstvo opisivali samo kao “komad željeza u komad mesa”. Inače nisam netko tko iz knjiga prepisuje citate, jer znam da im se u većini slučajeva neću vratiti, ali ovdje sam bilježila čitave stranice kojima se želim kasnije vratiti. No, nisu citati jedina i glavna kvaliteta ove knjige. to je i sama suprotstavljenost ove dvije strane, koja nam pakao ne prikazuje kao mitsko mjesto gdje vlada nekakvo zlo, već se pakao opisuje i kao “mjesto na kojem je sav prostor za želje već zauzet pa zato pognute glave radiš ono što ti netko naredi”.
I iako sam u većini romana razmišljala o tom mjestu i o tim ljudima kao o nečemu što se i na našim prostorima može pronaći – djeca koja se igraju loptom koja više nema oblik, djeca koja se svoje snove o bavljenju glazbom mogu nadati ispuniti isključivo ako im netko donese taj instrument (a inače mogu i dalje samo sanjati), djeca prepuštena sama sebi, djeca koja zbog nasilja utočište radije pronalaze u školi nego u vlastitom domu, silovane žene, samohrane majke koje se etiketira kao preljubnice koje (prema shvaćanju okoline) trebaju izgubiti svaku nadu u bolji život – shvatila sam: pakao može biti u svima nama.
Međutim, ono što pakao nije u to malo naselje iza pruge donose upravo don Pino i Federico. Federico donosi gitaru malom Totou, don Pino uvjerava Mariu da ona kao samohrana majka i njezin mali Francesco mogu svoj život započeti negdje dalje, gdje će se cijeniti njezin rad, a da bi joj i konkretno pomogao u torbi nosi kovertu s donacijom na kojoj stoji “za Mariu”. Oni sude utakmice i don Pino se bori s birokracijom kako bi među taj beton donio srednju školu čijim će hodnicima odzvanjati dječji smijeh. I onda ponovno shvatim – svatko u sebi ima dvije mogućnosti: “njegovati pakao” i ostati u svojoj zatvorenosti, ili svojim djelom i likom u tuđe (a posljedično i svoje) živote donijeti ono što pakao nije.
Roman se sastoji od dva dijela – Sve je luka i Bolni grč. Svaki dio ima tridesetak poglavlja, a poglavlja su vrlo kratka, ali vuku na čitanje. U svakom dijelu se radnja prikazuje iz različitih perspektiva – don Pinove, Federicove, Lovčeve i Nuccijeve te u se u nekim dijelovima u trećem licu iz perspektive promatrača opisuje život ljudi u Brancacciu. Jedino što me mrvicu zasmetalo jest to prebacivanje iz prvog u treće lice, ali to definitivno nije bilo nešto zbog čega bi bilo otežano praćenje radnje.
Kao šećer na kraju, ono što me u konačnici osvojilo jest potvrda autentičnosti romana – kada sam na Googleu pretraživala don Pina, vidjela sam da je on zaista postojao i da radnja knjige odgovara događajima koji su se zaista zbivali u početcima devedesetih godina prošlog stoljeća u tom malom sicilijanskom naselju.
Ocjena – 10/10.