Svaki dvorac ima svoju legendu, pa tako i valpovački.
Legenda valpovačkog dvorca jest legenda o bijeloj ženi (bijeloj gospi).
1838. godine u valpovačkom su dvorcu živjeli grof i grofica Prandau. Njihov obiteljski prijatelj, natporučnik Kuschmann, razbolio se te se liječio u valpovačkim toplicama, a za vrijeme liječenja je boravio u dvorcu. Jedne noći mu se ukazao duh djevojke koji mu je rekao kako je ona ovdje živa i naglavačke zakopana između kapelice i kule. Grof je, u prvi mah, pomislio da se radi o halucinaciji zbog lijekova. Naime, natporučnik je tvrdio da mu je djevojka obećala ozdravljenje ukoliko joj pronađu kosti i zakopaju je na posvećenoj zemlji. Kada se to ponovilo nekoliko puta, odlučio se povjeriti i grofici koja je slugama odmah naredila iskapanje kostiju. One su pronađene, te je grof Kuschmann ozdravio. Prema predaji, duh je pripadao mladoj Katarini, kćeri valpovačkog kaštelana. Katarina je pak, bila zaljubljena u Nikolu, kao i on u nju. Ali je u nju bio zaljubljen i carski izaslanik Antonio, koji je Nikolu pogubio i mladu Katarinu zarobio.
Moram priznati da mi je ovo najdraže Gardaševo djelo, a ne samo zato što mu je radnja smještena u mom malom slavonskom gradiću. Roman Prikaza izvrsno prikazuje legendu o bijeloj ženi te pustolovine već dobro poznatih likova poput Mirona i Bakrenog Petra. Kroz te dvije fabule ona djecu uvlači u svijet legendi koje se pamte, ali im daje i vrlo potrebnu razbibrigu i kreativnost. Također, roman je pun dijaloga te je zbog toga lako shvatljiv djeci, ali i zanimljiv nama malo većima. Ja ga se svakako veselim uvijek čitati.