Elizabeth je Zott mlada znanstvenica, kemičarka, koja se šezdesetih godina prošlog stoljeća nalazi u vrlo nezavidnom položaju. Naime, njezinu tezu o abiogenezi svi odbacuju čim shvate da je E. Zott žena, a ne muškarac. Oni koji joj naizgled daju priliku, koče je na putu do zvijezda. No, u njezinom životu se najednom pojavljuje slavni kemičar koji vjeruje u nju i njezin rad. Nedugo nakon toga, ona postaje samohrana majka te nadaleko poznata, ali ne po onome što biste možda očekivali, već po kuhanju u Večeri u šest. Roman Lekcije iz kemije prvi sam put vidjela u jednoj praškoj knjižari na engleskom jeziku. Odmah sam se zaljubila u korice (ne sudim knjigu po koricama, ali se u nju zaljubim 😅). Nedugo nakon toga, neizmjerno me razveselila vijest da je knjiga prevedena i na hrvatski jezik u izdanju Znanja. Osim korica, privukla me i činjenica da je u središtu romana znanstvenica. I u današnje smo vrijeme svjedoci diskriminacije žena, a pogotovo žena koje se odluče baviti znanošću. I sama bih mogla danina pričati o diskriminaciji, no to je neka druga tema za neku drugu objavu. Sada je ipak vrijeme da se osvrnemo na knjigu.
Odmah ću u startu biti iskrena i reći da koliko me lik Elizabeth Zott inspirirao, toliko me ponekad živcirao. Tko kuha kavu u kemijskom posuđu? No, baš zbog toga mi je knjiga bila izvanredna. Roman u kojem me glavni lik zna iživcirati, a istovremeno baciti u razmišljanje, po mom je mišljenju kvalitetan roman vrijedan čitanja.
Ne volim površne likove koji te obore s nogu u prvih deset stranica i onda ih se do kraja radnje glorificira, nego volim likove koji imaju uspone i padove, vrline i mane, velike pothvate i male mušice (poput kuhanja kave u kemijskom posuđu), jer smo u konačnici takvi i mi ljudi.
Ono što mi je teško povjerovati jest činjenica da je ovo autoričin prvijenac. Svojim me rečenicama jednostavno odvela tamo. U istraživački institut Hastings, u sirotište Svi sveti. Iako sam tijelom bila u dnevnom boravku ili kafiću, duhom sam bila sa Elizabeht, Mad. Wakelyjem..
Usudila bih se reći da je ovo djelo mnogo više od neodoljivog romana za guštanje. On je roman o onom pravom feminizmu. Ne feminizmu gdje se izrađuju plakati kako bi se skupili bodovi javnosti, već o feminizmu koji je od mnogih žena napravio znanstvenice, liječnice (da, i to je skriveno među ovim šarmantnim koricama), veslačice. Sve ono što je godinama bilo rezervirano za spol u hlačama. No, ovdje se ruše predrasude, ne samo o hlačama, već i o nekim krucijalnim ljudskim pitanjima. I to kroz naizgled beznačajnu i smiješnu emisiju kuhanja – Večeru u šest.
Iako se sa pojedinim stavovima utkanim u rečenice ove knjige ne slažem, ona me niti u jednom trenutku nisu razljutila. Kao što me ne ljute ni u stvarnom svijetu. Ali sam dojma da to autorica nije niti pokušavala. Imam osjećaj da je željela ljude potaknuti na razmišljanje. Na sagledavanje one druge strane, s koje se god strane nalazili. Zato i imamo tu likove poput Wakelyja, ali i biskupa voditelja sirotišta. I moram reći da je autorica, za moj pojam, zaista to uspješno odradila.
Radnja je dinamična, a svaki lik ima svoju konkretnu ulogu i njihovo pojavljivanje i nestajanje kroz radnju nije nasumično. Kraj je definitvno donio velik obrat u cijeloj priči i samo potvrdio onaj dojam koji sam stekla prvi put uzevši knjigu u ruke – ova je knjiga izvanredna.
“Slušaj”, rekao je, “život nikada nije bio pravedan, a ti ipak nastavljaš postupati kao da jest – kao da nakon što ispraviš nekoliko nepravdi, sve će drugo doći na svoje mjesto. Ali neće. Želiš da ti dam savjet?” I prije nego što je stigla odbiti, dodao je: “Nemoj pokušavati pobijediti sustav. Nadmudri ga.”
Velika preporuka svima i ocjena 10/10.