Clay, jednoga dana nakon što se vratio iz škole, ispred ulaznih vrata pronalazi staru kutiju punu kazeta. Započeo ih je slušati na starom očevom kazetofonu te saznaje kako je na njih njegova kolegica iz razreda snimila 13 razloga koji su je doveli do samoubojstva. Svaki razlog, odnosno svaka priča nalazi se na jednoj strani kazete te je u središtu nje neka osoba koja je ostavila traga u njezinu životu i dovela je do te odluke. Roman je koncipiran tako da svako poglavlje predstavlja jednu stranu kazete. Clay se pita što je on učinio da se nalazi na tim kazetama? Je li ikako mogao spriječiti Hannino samoubojstvo?
Povodom obilježavanja Međunarodnog dana prevencije samoubojstva prije malo više od dva tjedna, naišla sam na više mjesta na preporuku za ovu knjigu. Planirala sam je jednom pročitati, ali se nisam ni nadala da će mi već nekoliko dana poslije doći pod ruku u knjižnici. Stoga sam je odmah posudila i s nestrpljenjem počela čitati. Međutim, nakon pročitane zadnje stranice uistinu ne znam što bih rekla. Emocije su mi pomiješane. Prema mom osobnom doživljaju, knjiga ne šalje baš snažnu poruku. Ne progovara o tome što je Hannah osjećala u trenutcima dok su se sve te situacije odvijale, već ih samo hladno prepričava. Iako je vrlo jasno da je nju psihičko zlostavljanje od strane njezinih vršnjaka dovelo do toga da proguta šaku tableta, ne znamo koji ju je moment nagnao da više ne traži pomoć. Na kraju romana saznajemo da bi razlog tome mogla biti ravnodušnost njezinog školskog savjetnika koji joj je rekao da treba preći preko nekih stvari koje su se dogodile. To je definitivno bilo okidač, ali uzroci su vjerojatno bili puno dublji. No s druge strane, knjigu bih preporučila svima onima s druge strane – koji se protiv nekog novog u razredu postave kao nadmoćni i daju si za pravo izrugivati ga. Sam Hannin korak da potraži pomoć od svoga školskog savjetnika je za svaku pohvalu i jako me naživcirala ta njegova ravnodušnost i banaliziranje problema. To što ju je pustio da ode. Još me nešto naživciralo dok sam čitala – ali ne direktno vezano za roman. Kao i kod posljednje recenzije – knjige Ritam srca – iznimno me zasmetao prijevod na pojedinim dijelovima. To što je Clay pitao Tonyja da mu *pozdravi* majku, a Tony mu je pružio mobitel da ju *pozove*. Isto tako na kraju ovog prijevoda knjige se nalazi poglavlje “Sljedeći dan nakon što sam poslao kazete”, u kojem se kasnije navodi kako je taj dan umalo kasnio u školu jer je čekao pred poštom da pošalje kazete. To su nekakve sitnice, koje ne odvlače toliko fokus sa same radnje, ali definitivno smanjuju dojam. Stoga će moja ocjena ovoga puta biti 7,5/10