Njihova priča započinje 11. rujna. Da, onog 11. rujna 2001. Nisu ni slutili koliko će taj dan obilježiti njihove živote.
Gabe i Lucy sreli su se prvog dana zadnje godine na fakultetu. Iako je međusobna “kemija” bila obostrana, od prvog trenutka Gabe nije mogao biti potpuno njen. No, njihova se priča krene razvijati nakon godine dana, jednim slučajnim susretom na proslavi diplome, sve dok Gabe ne odluči slijediti svoj san da će svijetu ostaviti nešto veliko i kao fotoreporter odluči izvještavati sa Bliskog istoka…
Roman Izgubljena svjetlost pronašla sam u knjižnici. Jedan već pohabani primjerak ponovno je u meni pokrenuo lavinu misli o novitetima na bookstagramu. No, odlučila sam staviti sa strane ono što “moram” (i time ne opravdavam svoje odsustvo s bookstagrama, nego pišem diplomski rad 7-8h dnevno i kad poželim odmoriti oči od ekrana uz knjigu – zaspim) te slijediti svoj instinkt uz fizički dokaz da je knjiga prošla kroz mnogo ruku 🙂 I nisam se pokajala.
Iako je dobio relativno niske ocjene još prije pet godina kad je izašao od blogera čiji ukus stvarno poštujem, moram reći da je meni zaslužio vrlo visoku ocjenu. No, jedna me recenzija pomalo i naljutila o čemu sam vam neki dan pisala i na društvenim mrežama – ne volim podcjenjivački stav u bilo čemu. No, da ne duljimo i prijeđemo na stvar..
Činjenica je da u ovom romanu ima patetike, ali nije to ništa novo za ljubiće? Ili je? Svakako, po meni doza patetike nije bila prevelika i nije mi smetala. No, zapravo nema puno opisa generalno. Radnja teče, a prepričana je u obliku sjećanja dok se Lucy obraća Gabeu. Zašto se obraća Gabeu, saznat ćete na kraju romana. Iskreno, nisam očekivala takav kraj i kraj je zaista emotivan (barem meni).
Ono na što bih vam posebno voljela ukazati pozornost je da ovaj roman nije lagani ljubić kroz koji proletite u jedno popodne. Po meni, ovo je roman o različitim izborima, ljubomori, teškim odlukama i nošenjem s istim, proračunatosti prilikom ulaženja u odnose…
O moralnim karakteristikama likova ne bih, neki su mi bili više, a neki manje dragi. No, svi su prikazani kao ljudi od krvi i mesa, nisu idealizirani kao u drugim ljubavnim romanima što je mene apsolutno osvojilo. S jedne strane imamo gorljivog, ali neprivrženog Gabea, a s druge strane čovjeka koji je privržen, odan i vjeran, ali njegovi postupci pokazuju proračunatost. S kojim se složiti? Kojeg proglasiti moralno (ne)prihvatljivim? Mislim da je istina i ono pravo, kao i uvijek, negdje između.
Sam roman je baš fluidan, poglavlja su kratka i nadovezuju se međusobno, bez prevelikih vremenskih odmaka. Kraj mi je, priznajem, došao prebrzo jer knjiga broji nešto manje od tristo stranica. Shakespearovi citati, koji se provlače kroz radnju, dali su romanu jedan poseban štih.
Da se ova recenzija/osvrt ne bi pretvorila u moju osobnu ispovijest na koliko me razina knjiga dirnula, za nju vam ostavljam preporuku.
Jer Jill Santopaolo ovim je romanom pokazala kako nam jedna odluka u datom trenutku može promjeniti cijeli svijet. Mene je roman pomalo podsjetio na Ponoćnu knjižnicu gdje je Nora u knjižnici svog života promatrala sebe u drugim životnim pričama u kojima bi se našla da je odlučila ovo ili ono. Jer i Lucy je u nekim trenutcima pomislila kako bi se ista situacija odvila da Gabe nije otišao, ili da je ona otišla s njim.. Na koncu, natjerana sam na razmišljanje igra li sudbina ikakvu ulogu u našim životima kao što vjerujem, ili je zaista svatko kovač svoje sreće.