Na liniji C praškog metroa jednog se dana dogodi samoubojstvo. Gotovo nijema djevojka Mari, vozeći se u vlaku, postaje svjedokom navedenog događaja. Ono joj posve okupira um te ju uvlači u vrtlog reminiscencije djetinjstva i mladosti. Prva sjećanja koja joj naviru sežu još u najranije, gotovo idilično djetinjstvo u Mršini. Došavši do nedavnih, bolnih iskustava rane mladosti i dolaska na fakultet, ona preispituje svrhu vlastita postojanja i pita se hoće li i ona, kao i vlak, ubrzo stići na svoje odredište..
Drugi po redu, roman hvaljene češke autorice, po meni je izvrsno zamišljen koncept. U njemu nas autorica uvodi u um djevojke koja postaje opsesivno opterećena samoubojstvom kojem je svjedočila. No, kao i u stvarnosti, nerijetko je teško razumjeti tuđi um. Stoga je i ovaj roman sadržavao, po meni teško pa i gotovo neshvatljive dijelove. Jednostavno sam se pitala “Što?”. U početku me to nije sprječavalo u čitanju i vrlo sam brzo okretala stranice.
“Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je da ispuni ljudsko srce.”
No, otprilike u sredini romana, moj je entuzijazam počeo jenjavati, nekim scenama koje su mi, najblaže rečeno, bile gadljive. Zaista nisam čistunac, te i u knjigama i u stvarnom životu, mogu svašta “probaviti”. Tako sam uspjela probaviti i preostalih stotinjak stranica Spašavanja smrti, no definitivno nije roman koji bih preporučila svakome. Također, zbog iscrpnog i detaljnog opisivanja nestajanja, smatram kako bi ova knjiga trebala imati istaknuta upozorenja, odnosno trigger warnings.
Sam roman broji nešto više od dvjestotinjak stranica, ima (ako se ne varam) uvod, jedno ogromno poglavlje te epilog. Malo je likova, a kada jednom uhvatite “nit”, vrlo ćete lako pohvatati koji se dio odnosi na koji period Marina života.
“S Adamom se dobro šuti. I dobro plače. Važno je imati čovjeka s kojim se dobro plače.”
Spašavanje smrti progovara o jednoj zaista dubokoj temi, te se dotiče nekih vrlo bolnih stvari. Iz tog razloga ne želim joj davati nikakvu ocjenu i time je banalizirati i svesti na jednu brojku. Ukoliko se, pak, vi odlučite na čitanje, javite mi vaše dojmove.
“… još uvijek mogu živjeti veliki život, još uvijek mogu naučiti nekoliko trikova, još uvijek mogu letjeti u svemir…”
Upravo sam završila s čitanjem ove knjige. Teško mi je uopće izreći mišljenje koje imam o njoj. Jedino što mogu reći je da izaziva snažne emocije, zbunjujuće, kao da te uvuče u um glavnog lika i patnju koju osjeća. Stoga mogu razumjeti koliko je doista neobična i istovremeno uznemirujuća. Slažem se da ne znam bih li ju ili ne bih preporučila. Ali me kopka, kopka da ju s nekim prokomentiram🙂
Slažem se. I u meni je izazvala snažne emocije, čak i kad mi roman izazove svojevrsni grč u želudcu, to mi je samo pokazatelj koliko je knjiga zapravo dobra jer i ne volim knjige koje izazivaju isključivo radost i neki “good feeling”. Kao i u stvarnom životu ne volim bježati od patnje, u knjigama jer i ona je sastavni dio života koliko god pjevala “ja sam rojen da mi bude lipo” 😀 Šalu na stranu, jako mi je drago da ste se javili jer sam ju i sama imala potrebu komentirati s ljudima, a ne znam nikoga tko ju je čitao. A nisam znala ni kome bih uputila preporuku 🙂