Danas vam donosim nešto drugačiji osvrt, koji se teško može i nazvati osvrtom, no idemo redom.
Marina je Vujčić poznata hrvatska autorica koja se proslavila svojim romanima Susjed i Mogla sam to biti ja te dnevničkim zapisima Stolareva kći. Iako je mene definitivno “kupila” romanom Sigurna kuća, romanom koji progovara o nasilju nad ženama. Nedavno sam tako imala priliku sudjelovati upravo na promociji Sigurne kuće te sam prije same promocije na izložbenom štandu pronašla novitet Marine Vujčić – 365 rečenica zbog kojih sam odmah posegnula za novčanikom.
Iako se ova knjiga može čitati svakodnevno, rečenica po rečenicu, čim sam došla kući knjigu sam otpakirala i utonula u čitanje koje je nakon prve distrakcije završilo na 150. (!!) stranici. Upravo u ovom djelu još sam više zavoljela pisanje i stil Marine Vujčić te čaroliju koju krije u svojim rečenicama. Već nas prva rečenica upućuje na to kako ih je Vujčić pisala dan po dan, dajući nam u njima komadiće svoga djetinjstva, življenja književnosti, odnosa prema sebi i ljubavi.
“Prekasno si
o svojoj majci počela
razmišljati kao
o ženi, pripadnici
svog spola: tek sad
kad je nema i kad
je promatraš na
fotografijama iz
njezine mladosti,
zapitaš se
kako
je njoj
bilo biti
žena,
o čemu je maštala
kao djevojčica
i djevojka, o čemu
se došaptavala
s prijateljicama,
čemu se nadala i koje
joj je sve snove život
oduzeo..”
(ulomak iz Marina Vujčić – 365 rečenica)
Ovo je bila prva rečenica koju sam nasumce otvorila nakon kupovine knjige te mi je ostala urezana u misli, a dala mi je ideju kako ću tijekom sljedeće godine nasumce otvarati stranice ove knjige jer možda će se baš na njima naći ono što će mi taj dan trebati.. Vama na izbor prepuštam način na koji ćete čitati, ali vjerujem kako nećete požaliti!