Prije dvadeset tri godine tada tinejdžerica, a danas liječnica psihoterapeutkinja Frieda Klein u svom je domu doživjela napad. Njezina majka Juliet joj ne vjeruje te Frieda kao šesnaestogodišnjakinja napušta rodni Braxton uvjerena kako se nikad više neće u njega vratiti. No, jednog dana na njezina vrata pokuca njezina školska kolegica Maddie te ju moli da popriča s njezinom kćeri. Iako se tome u početku protivila, slučaj njezine kćeri Becky će ju uvjeriti kako je ipak možda vrijeme za privremeni povratak. Sa naizgled savršenim izgovorom za povratak, ljudi će shvatiti kako to nije jedini razlog zbog kojeg se vratila. Hoće li Frieda napokon uspjeti saznati tko je bio maskirani muškarac u njezinoj sobi prije 23 godine? Hoće li joj ljudi napokon povjerovati? Zašto je baš Beckyin slučaj bio okidač za povratak u prošlost?
Nakon što sam odustala od čitanja romana Spasi me, uplašila sam se da me ponovno hvata nekakva blokada zbog brojnih obaveza. Međutim, otišla sam u knjižnicu i tražila neku knjigu ovih autora koji se koriste pseudonimom Niccie French. Knjižničarka mi je izvadila Djecu četvrtka, a meni je bilo svejedno koji će to roman biti. I nisam požalila, počela sam ju čitati za vrijeme pauze na fakultetu, a od sinoć sam progutala gotovo 200 strana.
Iako je ovo dio serijala o psihoterapeutkinji Friedi Klein, nije mi bilo teško pohvatati likove niti radnju te imam dojam da se svaka može čitati kao zasebna cjelina. Čitajući recenzije drugih bookstagrammera i book blogera sam se iskreno iznenadila time što ih živcira i ne sviđa im se Frieda Klein. Mene je ona od prvog trenutka oduševila. Dobila sam dojam da je to žena kojoj je pravda na prvom mjestu te da će sve učiniti kako bi ona bila zadovoljena, čak ako će to pokrenuti krvarenje nekih njezinih osobnih starih rana. Prema mojim (velikoj većini ljudi idealističkim) uvjerenjima, to je inače prototip čovjeka i liječnika kakav bi trebao biti. Ostali likovi su mi također bili simpatični, posebice me dojmilo što je i sama Frieda imala svoga psihoterapeuta Reubena čime je pokazala kako je i ona samo čovjek koji se bori sa svojim ožiljcima i previranjima. Naziv romana također je simboličan i značajan za radnju, ali to ćete morati otkriti sami 
Sam roman govori o prolaznosti života, zatvaranju očiju pred onime što svi vide, o tome kako u malom mjestu svi sve znaju, a opet nitko ništa ne zna.
Ne mogu reći da postoji išta što me naživciralo ili zbog čega bih nekome rekla da ne pročita ovaj roman, a i sam završetak je po meni neočekivan, iako sam u jednom trenutku pomislila da bi to mogao biti kraj, tijekom čitanja sam odustala od te ideje i bila čvrsto uvjerena u drugi rasplet. Jedina mala zamjerka je ponovno oko prijevoda i tipfelera, primjerice ime njezine majke je bilo Juliet, a onda je na jednoj stranici bila Julien, ali ako niste previše time opterećeni, neće vam umanjiti kvalitetu i doživljaj samog romana.
Od mene ima jako veliku preporuku i visoku ocjenu 9,5/10. Svakako ću sada pročitati i mamin primjerak Iščezlog utorka, ali ću prvo nabaviti Olovni ponedjeljak da ipak idem kakvim takvim redom.