Stephen King – Gospodin Mercedes

Usred najdublje recesije, čekajući u redu za sajam poslova, nekolicina nedužnih građana gubi život kada se u njih zabije jedan sivi Mercedes. Slučaj ostaje neriješen, a sve do odlaska detektiva Billa Hodgesa u mirovinu. Jednog popodneva, između prebacivanja različitih TV emisija, sada umirovljeni Hodges među poštom koja mu je stigla uočava pismo osobe koja tvrdi da je ubojica iz Mercedesa. Je li ubojica zaista toliko uvrnut da umirovljenom detektivu pošalje pismo koje bi ga uz, doduše, podosta truda policije moglo razotkriti i smjestiti iza rešetaka? I kakvu ulogu u samome zločinu ima baš taj sivi Mercedes? Moram priznati da sam bila skeptična po pitanju Gospodina Mercedesa, posebice nakon relativnog neuspjeha koji sam doživjela s Vrećom kostiju. Ovaj Kingov roman nema paranormalnih elemenata, već se King ovaj puta okušao u trilerima – i prema mome skromnom mišljenju, uspio. Gospodin je Mercedes dio serijala o umirovljenom detektivu Billu Hodgesu. Tijekom čitanja stalno sam zamišljala Billa kao starog malog djedicu i koliko god neki njegovi potezi bili suludi bio mi je baš, baš simpatičan. Ono što mi se posebno svidjelo je što je svjestan svog statusa umirovljenika, i iako se u samu istragu baš ne bi smio plesti, u glavi svejedno ima razrađen plan “u slučaju da..” I najveći plus je što, unatoč tome što on ima mnogo “odigranih utakmica u nogama”, mnoštvo toga prepušta svojoj družini koju spontano okuplja oko sebe. Nije jedan od onih detektiva koji udara glavom kroz zid (i usput tvrdi kako on to ne radi zbog svoje slave), nego Bill svojim postupcima zaista pokazuje da to što radi radi iz višeg cilja, izuzevši znatiželju koja je u njemu proradila primitkom pisma.

Apsolutno mi je bilo zanimljivo pratiti različite načine kojima je detektiv stupao u kontakt sa počiniteljem (ili učiniteljem, vrlo maštovito, ostalo mi je urezano i nakon završetka romana) dok još nije znao tko se krije s druge strane pisma i tipkovnice.

Iako, mi smo znali. Mi smo znali od početka, i učinitelja i motiv i planove za sljedeće korake. Iako nisam čitala ostale Kingove romane (osim ovog i Vreće kostiju koja je završila kao DNF), ovim me načinom pisanja zaista snažno uvukao u vrtlog u kojem sam se pitala stoji li iza imena tog ubojice zaista ta osoba koja vodi svakodnevan život, ili je to nešto što ćemo saznati tek na kraju (primjerice, nekakva podvojena ličnost).

Ono što bih istakla kao maleni minus su tragovi koje Hodges “otkriva” jednom kada posumnja tko je mogao biti vozač Mercedesa tog kobnog dana u travnju. Neke scene su bile zaista banalne. No, možda su oni bili samo uvertira u maštovito razrađen, iako inače predvidiv kraj.

Također, učinitelj je razrađen, da ne kažem seciran do najsitnijeg detalja. Sam je roman koncipiran tako da su određena poglavlja pisana iz perspektive detektiva, a ostatak iz perspektive samog ubojice. Potonja poglavlja bila su ponekad malo čak, rekla bih, degutantna za čitati te sam išla googlati prikazuje li King u svim svojim romanima protagoniste tako uvrnutima. No, napokon sam dobila ono što sam željela – pravi psihološki triler.

Teško je pisati recenziju o jednom, usudim se reći, klasiku kao što je Stephen King. Mene je ovim prvim romanom serijala o Billu Hodgesu apsolutno kupio. Mislim da sam spremna na ostale, ali i na daljnje upoznavanje sa njegovim stvaralaštvom.

Od mene ocjena 10/10.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Scroll to Top