Kao sto ste već imali priliku vidjeti na mom profilu, odlučila sam se početi čitati knjige koje već posjedujem, i objediniti ih u rubriku #stareknjigenovisvjetovi. Ako niste još čuli za to, pišite u komentare pa ću vam objasniti značenje. Za one koji su čuli, (ali i za one koji nisu), želim vam predstaviti prvu knjigu u nizu. Knjiga koju sam zgrabila u košari nekog od supermarketa je takvo remek-djelo da je to meni možda najdraža knjiga ove godine (čak mi je malo bolja i od Moje Aljaske).
Budući da sam na internetu pronašla samo jednu recenziju, gdje sam pročitala ključni moment radnje, odlučila sam ju više-manje ovog puta preskočiti.
Ono što ću reći je da roman govori o Lenki i Josefu koji se nakon dugo vremena susreću na jednoj svadbi. Ono što je ispreplelo njihove puteve prije šezdesetak godina, malo koga može ostaviti ravnodušnim. Nažalost, dogodio se Drugi svjetski rat, preživljavalo se na zdjelici vode koja se trebala zvati juhom zbog trulog lista kupusa na vrhu.
Nisam osoba koja plače na romane, ali moram priznati da me ovaj doveo gotovo do suza. Mučni opisi prizora iz logora u koje su odvodili one koji su zvijezdu, po naredbi, nosili na kaputu su me naveli na razmišljanje kako se to događalo ne tako davno. A nama je tako nezamislivo. Ne želim petljati aktualne političke i svjetske probleme u književnost (Neću politiku u svoju butigu!), ali kad smo prije dvije godine u toplini svog doma sa najbližima provodili vrijeme uz kolače i knjigu, bunili smo se (i ja sam!) da se osjećam kao zarobljenik. Mislim da ću se, svaki sljedeći put kad se požalim na neadekvatnu temperaturu u autobusu sjetiti onih koji su bili odveženi na put za koji su znali da se neće vratiti. Ovaj dio recenzije ću završiti jednom misli iz knjige , parafrazirat ću: jedino mjesto gdje zvijezde trebaju biti je na nebu, a ne na kaputu.
Knjiga je pisana iz perspektive Josefa i Lenke. Poglavlja su relativno kratka (većina ih je stvarno kratka, samo ih je nekoliko dužih), a to je format koji volim jer mogu stati s čitanjem gdje god bila. Tako sam ovu knjigu pročitala u manje od 5 dana (uz cjelodnevne obilaske Praga i okolnih mjesta).
Posebno je mjesto u srcu zauzela i činjenica da se radnja ovog romana, osim u Sjedinjenim Američkim Državama gdje su se Josef i Lenka susreli, većim dijelom odvija u Češkoj gdje ja upravo boravim. Prizori Vltave su oživjeli puno jasnije, ali češki život je na početku romana toliko predivno opisan da biste u tome uživali ma gdje god se nalazili. Također se spominju i Karlovy Vary, koje nažalost, neću imati vremena posjetiti. No, svakako ću izdvojiti vrijeme za (bar) još jednom prošetati židovskom četvrti i Terezinom, kako bih se još bolje upoznala sa tim vremenom.
Inače, ono što me oduševilo, a saznala sam tek na kraju, da je autorica napisala roman inspirirana stvarnim ljudima koji su prolazili kroz te grozote te da je u Češkoj čak i susrela neke od njih. Sve to, dalo je dodatni plus ionako odličnoj knjizi.
Od mene velika preporuka i 10/10.
Pingback: Jakuba Katalpa – Zuzanin dah – Pax_liber