Zmajevi koji ne lete roman je, prije svega, za mlađu populaciju, a ja sam ovaj primjerak posudila od nećaka. Svakako smatram kako ga trebaju pročitati ljudi raznih dobnih skupina. Roman je pisan iz perspektive tinejdžera Marijana koji sa svojim društvom eksperimentira nedozvoljenim supstancama, tzv. osvježivačima.
“Ja nisam znao da se može drukčije od onog kako sam mislio da moram.”
Iako sam očekivala posve drugačiji koncept romana, uistinu me oduševio, kao i stil pisanja Ivane Šojat. Kao što sam već rekla, roman je pisan u prvom licu i na prvu mi se bilo vrlo lako uvjeriti u tu tinejdžersku perspektivu, no na kraju su neke izjave možda bile “previše zrele” za dječaka te dobi.
No Marijanova priča nije nam prikazala samo vrlo teške napade koje osvježivači mogu uzrokovati, već nešto puno dublje. One napade u dubini duše djece rastavljenih roditelja, roditelja koji međusobno ne komuniciraju, a svaki pokušaj komunikacije završi svađom. Napade djece koja u polučučnju sjede i drže ruke preko ušiju pokušavajući se tako uvjeriti kako ipak nije sve tako grozno kako se čini.
“…kako ljudi griješe, kako su ljudi svi odreda ranjeni, pa takvi ranjeni ranjavaju druge. Ima ih koji možda čak ni nisu ranjeni, nego su tako odgajani, pa normalnim smatraju i najčudnije odnose.”
Iskreno, roman me jako potresao, ali s druge strane preporučila bih ga svima. Možda ćete ga poželjeti preskočiti u ovo veselo blagdansko ozračje, ali možda biste s njime mogli započeti sljedeću godinu. Od mene svakako imate preporuke!