Pročitana i dala sam joj ocjenu 5 na GR jer je Pavličić, po meni, ovime stvarno dokazao svoje spisateljske moći.
Dakle, ukratko da ponovimo – urednik Remetin na godišnjem odmoru dobije od unuka dalekozor kojim u jednom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci vidi leš žene ubijene na neobičan način. Istražujući dalje, zajedno sa inspektorom Šoštarom nailazi na mnoštvo prepreka, pomalo nelogičnosti i još nedužnih žrtava.
Roman je stvarno dobro pisan, posebice usporedivši ga s ostalim romanima o Remetinu i Šoštaru koje sam čitala u zadnjih godinu dana (četiri njih). Rekla bih možda i najbolje, najviše je zapleta te sam krivca nagađala pred kraj romana, ali me Pavličić majstorski odvukao u drugom ,smjeru. Na kraju se ispostavilo da sam bila u pravu, ali bilo je zanimljivo čitati kako je do toga došlo.
Budući da je ovo reizdanje, pripremite se na mnoštvo arhaizama kao što je žbir 
No, to je nešto što ja kod Pavličića volim te nemam zamjerku.
Jedina mi je zamjerka bila kronologija događaja, točnije trajanje istih. Kad sam shvatila da se sva radnja odvila u 3-4 dana, zapitala sam se je li došlo do nekakve greške u tisku. Ali, nije. Jednostavno je cijela radnja strpana u tako kratak period da mi je na momente bilo teško pohvatati je li jutro ili pak vrijeme ručka.
A ono što me dojmilo je da je, ako se ne varam, kao i na kraju romana Crveno pile gospođa Remetin (koja je uvijek neizostavan faktor, pa i u ovom slučaju ima svoje prste) Vladi i Ivi poslužila punjene paprike nakon dobro odrađenog posla. Osim što obožavam punjene paprike pa sam osjetila instant glad kako ih je do u detalj opisao, a opet tako koncizno da nije dosadno (
) tako u svemu tome vidim jednu Pavličićevu dosljednost tijeku svojih romana. Neki bi to nazvali “na isti kalup”, ali meni je ovo baš simpatičan detalj, koji vjerujem da će primjetiti većina koja se upusti u čitanje ovog našeg autora.