Pročitana.. ali nije me impresionirala.
Ne mogu reći da mi se nije svidjela, čak naprotiv potakla me na razmišljanje, ali nedostajao mi je onaj neki “wow efekt” kad sam zatvorila knjigu.
Ovo je zaista pripovijest o smislu života, sve se vrti oko njega, a preostala dva pitanja koja je John pročitao na jelovniku tog malog cafea su, prema mom mišljenju, usputno i površno obrađena iako se nadovezuju na prvo.
No, kao što sam rekla, na razmišljanje me potakla i vidjela sam sebe u Pragu, u parku prirode Divoka Šarka sjedim sa nekolicinom ljudi iz svih krajeva svijeta – Nizozemske, Portugala, Egipta, Maroka, Tunisa, Ukrajine, Slovačke kako pijemo pivo i sokove, jedemo češke bombone i pričamo o svojim životima, barem djelićima njih, kulturi i tradiciji.
I tad sam osjećala mir. I kasnije sam shvatila da bi to bio mogao biti moj smisao života. Ne konkretno ti ljudi (iako su mi i danas dragi), ne konkretno to mjesto (iako je predivno), ne to putovanje (iako putovati volim više od ičega), nego spoznaja koliko je svatko od nas malen, ranjen, neznatan u ovom čudesnom svijetu. I mir koji ta spoznaja donosi.
Lijepo je bilo pročitati ovu knjigu i sjetiti se takvih trenutaka, a bilo ih je još, kada sam shvatila da je ono što radim moj smisao, i kako su se kasnije stvari samo slagale.
No, neki su mi dijelovi bili previše isklišejizirani (jel’ se tako kaže? 
) poput onoga da svatko upravlja svojom sudbinom. Bolesti, nepogode koje nas mogu zahvatiti.. i one su dio života, s njima ne možemo upravljati.
Ali potraga svakako traje.. i što god nam život donese, da ne prestanemo tragati.