Vrlo bolna, ali savršeno napisana knjiga Delphine de Vigan mi je baš došla u pravom trenutku. Već nekoliko puta brišem i ponovno pišem, a ne pronalazim prave riječi kojima bih opisala Odanosti.
Maleni je Theo žrtva svojih razvedenih roditelja, a na svojim dvanaestogodišnjim leđima nosi teret brige kako će majka reagirati, kako će se pobrinuti za oca… To rezultira porocima u vrlo mladoj dobi u koje uvlači i svog najboljeg prijatelja koji se i brine za njega – Mathisa. No, osoba koja najviše za njega brine je njegova učiteljica koja i sama vuče svoje rane iz prošlosti i ona, brinući se za Thea, dolazi pred zid koji ne može prijeći.
Tako je i radnja romana pisana iz perspektive Thea, nastavnice, Mathisa i njegove majke kojoj se Theo ne sviđa i ne želi da se Mathis s njime druži.
Iako je u fokusu Theo, moram priznati da su me vrlo dirnuli pojedini dijelovi nastavničina života, ali o tome ne bih u detalje jer vjerujem da svakoga u ovoj knjizi nešto drugo može dotaknuti. Također, kako je Theo žrtva nesređenih odnosa svojih roditelja, tako je i Mathis svojevrsna žrtva svojih, doduše na drugi način.
Kao što sam rekla, prave riječi mi je zaista teško pronaći, ali moram priznati da sam se zaista zamislila nad životnim situacijama, posebice teškim u kojima se svi mogu naći pa tako i mi i naši bližnji. Zamislila sam se nad roditeljstvom, nepravdom koju djeca proživljavaju.. I svakome bih preporučila da se ne dvoumi ako Odanosti nađu put do njega.
I za kraj jedan citat: “Katkad si kažem da je to jedina svrha odrastanja: nadoknaditi ono što se na početku izgubilo i oštetilo. I održati obećanja djeteta koje si nekad bio.”