Kristian Novak – Slučaj vlastite pogibelji

Roman Slučaj vlastite pogibelji donosi nam priču o mladom policajcu koji je pronađen mrtav na stražnjem sjedištu automobila. Slučaj je vrlo brzo zaključen, a ovlašteni su ga okarakterizirali kao suicid. Međutim, obdukcija nikad nije provedena, a obitelj žudi samo za istinom. Mišljenja lokalne zajednice su podijeljena, ali jedna profesorica u školi uprizoruje na dramskoj grupi Antigonu, a kada progovori zamjeri se roditeljima pojedinih učenika pa čak i svojim bližnjima..

Kristian je Novak dugo uživao prvo mjesto na bookstagramu kada je u pitanju hrvatska književnost, a kako onda to obično biva u meni se rodio strah hoće li mi se i u kojoj mjeri svidjeti njegov opus. Iz tog sam razloga dugo vremena izbjegavala njegove romane, ali sam za svaki slučaj jedan imala na polici za vrijeme kada budem spremna. Kao nekoga tko aktivno prati aktualnosti u zemlji, posebice mi je pažnju privukao ovaj naslov. Nerijetko mi se zna dogoditi kako me ljudi pitaju kako mi se da, kako imam vremena pratiti zbivanja u zemlji. Da, ja sam sanjar, ja sam utopist i ja bih vrlo rado voljela biti 24/7 u svom filmu, ali obzirom da mi je građanska dužnost posljednjih deset godina izaći na izbore, smatram da je od nemjerljive važnosti informirati se o stanju i aktualnostima. Isto tako smatram da je važno da se o toj hrvatskoj stvarnosti pišu romani, da se o tome govori i da se iz grešaka uči, a promiče dobro.

Nedavno sam osjetila da je vrijeme da vidim zašto Kristian Novak ima takav kredibilitet i mogu vam reći da ga je apsolutno zaslužio. On je jedan od onih koji bez straha govore o našoj stvarnosti, progovara o temama o kojima drugi ipak radije šute.

“Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo.” rečenice su kojima završava roman Slučaj vlastite pogibelji, a Novak zaista je jedan od onih koji vidi. U nešto manje od tristo stranica sažima nesretan završetak života mladog policajca. A to radi na vrlo zanimljiv način – naime, roman piše iz dvije perspektive. Prva je perspektive profesorice koja ne želi šutjeti radi mira i ugleda i svoje učenike izlaže upravo toj svakodnevici kojom smo svakodnevno okruženi. Ta je perspektiva uobličena u standardna poglavlja poput bilo kojeg drugog romana. S druge strane imamo perspektivu policajčeva brata Marlija koji je i sam policajac, a ona je pisana u obliku dijaloga, točnije poput scenarija za film ili kazališnu predstavu. Autor je to izveo vrlo vješto i zaista je bio užitak čitati roman u ovoj formi. Poseban mi je plus što započinje sa nepristranim pripovjedačem, odnosno profesoricom, koja simbolizira običnog, malog čovjeka koji žudi za pravdom – a to može biti svatko od nas u našim profesionalnim i privatnim krugovima.

Likovi su izvrsno okarakterizirani, a preslikavaju ljude kakve svatko od nas poznaje. Oni su realistični, sa vlastitim vrlinama i manama, sumnjama i težnjama. Posebno bih tu istakla lik profesorice koja ne može šutjeti, čak iako će ju to stajati profesionalnog ugleda i obiteljskog mira. Profesoricu koja nema straha stati pred učenike i upoznati ih sa tužnom zbiljom u kojoj odrastaju i u kojoj će stvarati svoje obitelji.

Osim samih likova, Kristian je Novak savršeno okarakterizirao mentalitet malog mjesta u kojem je bolje šutjeti, nego se kome zamjeriti. U kojem je najvažnije ostati neprimjetan. A odskakao malo od formata kojeg je mjesto stvorilo za tebe, postaješ antijunak priče koju oni pišu. Istraga ubojstva je ovdje važna, ali ne najvažnija. Ovdje je najvažnije ono što se uglavnom gura pod tepih. Ovdje je najvažnije društvo ustrojeno radi sustava, zahrđale institucije i rupe u zakonu.

Obzirom da je radnja romana smještena u usko lokalnu zajednicu, bilo me strah čitanja na dijalektu, ali ako se i vi toga bojite – ne trebate. Profesorica koja je glavni lik predaje hrvatski jezik te su njezini dijelovi pisani standardiziranim jezikom, dok je dijaloge lako shvatiti u kontekstu. I iako je usko smještena, radnja se može smjestiti u bilo koji kraj Hrvatske – od Iloka do Dubrovnika.

“Budite milostivi. Naš soj ne zna drukčije. Soj smo prokletih, soj onih koji ne znaju prešutjeti, koji govore da bi spasili dušu, a traže oprost kad je prekasno.”

Prije čitanja romana nisam htjela čitati tuđe osvrte pa sam u roman ušla misleći da će biti riječ o krimiću, ipak je središte ubojstvo. I ako ćemo gledati tako, onda sam pročitala dobar krimić. Ali ja sam u njemu vidjela snažan krik za pravdom i kritiku hrvatskog društva u svoj njegovoj truleži. I neizmjerno sam zahvalna autoru što je o tome progovorio. Što slučaj koji je potresao Hrvatsku nije prikazao ni ljepšim ni ružnijim, već realnim. Ima nas koji pamtimo.