Edi Kiseljak – Ja sam Edi… i to je dovoljno

Priča Edija Kiseljaka priča je koju ne mogu sažeti u nekoliko rečenica uvoda i tek onda nekoliko rečenica osvrta, ali dat ću sve od sebe da vam ispričam zbog čega me toliko ganula.

Za Edija Kiseljaka prvi sam put čula kada je objavljen program za ovogodišnji Panonski festival knjige. Josipa i mene je zainteresirala promocija, a ja nisam gledala Nedjeljom u 2 gdje je Edi ranije bio gost pa sam tamo došla kao “padobranac”. Međutim, način na koji je Edi pričao o svome životu počevši od svoga djetinjstva, zlostavljanja, pa sve do suočavanja s dijagnozom HIV-a. Dijagnozom kao i svakom drugom gledajući s medicinske strane, ali gledajući ju u kontekstu hrvatskog društva zapravo govorimo o dijagnozi koja nosi mnogo više predrasuda čak i uspoređujući ju s drugim dijagnozama istog puta prijenosa.

Ova knjiga, ova autobiografija, bio je logičan nastavak na priču koja mi je već na samoj promociji stegla nekoliko čvorova u utrobi. Situacije s kojima se niti jedno dijete svijeta niti trebalo niti smjelo nositi razgalili su me do srži. Lik majke koja je nemoćna naspram gnjeva oca kojem je dovoljan mali okidač – tek pad lazanja na stolnjak koji dovodi do toga da dijete odlazi u sobu bez ručka – potresli su me do srži. Mislila sam da ne može biti gore, da će svakom stranicom doći bolji događaji, ali tu dolazimo do nove Edijeve borbe – dijagnoza HIV-a. Dijagnoza koja nije napala samo Edijev imunosni sustav, već je napala i njegovo mentalno zdravlje. Otvoreno o toj borbi progovara Edi (kako u knjizi, tako i u javnim nastupima), a posebno mi je zapelo za oči kako je jednostavno, a duboko, Edi predočio sram i krivnju. Krivnja nam, prema njegovim riječima, govori pogriješio/la sam, sram ide korak dalje i govori Ja sam greška.

Uskoro se Edi suočava i s majčinim odlaskom, ali u njegov život dolazi i ljubav njegova života. Koja ga prihvaća sa dijagnozom HIV-a. I dalje se on suočava sa svakodnevnim predrasudama, ali sada se s njima lakše nosi. I upravo ga ta dijagnoza vodi nečem velikom – razbijanju predrasuda.

Kao što znate, na autobiografije ne dajem ocjene jer ne želim davati ocjenu nečijem životu – to mi je posve neprirodno. No, ova priča (a posebice period djetinjstva) veliki mi je podsjetnik da zaista ne možemo znati što svatko drugi od nas nosi ispod svoje kože – čak ni oni najbliži.