Černovo. Maleno selo u koje se baba Dunja vraća nakon černobilske katastrofe. Maleno mjesto u kojem povremeno ima struje, imaju jedan telefon na kojem se svih deset stanovnika izreda da vidi radi li i gdje do najbližeg autobusa za grad u kojem je trgovina i pošta ima hodanja da baba Dunja ne ide dva puta tamo u mjesec dana. Nešto kao Poskokova draga, ali još mrvicu samotnije. U Černovu, kao što rekoh, nema puno stanovnika. Svi sve znaju, i baba Dunja kad zavrne pijetla svoje susjede i skuha ga za juhu, juhu odnese i susjedi Marji i trećem susjedu Petrovu kojeg je nagrizao rak. Što me u tom selu toliko očaralo?
Ovo je roman od 150 stranica koji ćete pročitati u jedno poslijepodne. U tih 150 stranica prati se život bivše pomoćne medicinske sestre Dunje koju sam osobno doživjela kao glavnu u selu. I da svi odu, ona bi ostala. Njezin je život uglavnom satkan od pukog preživljavanja. Iako ju je kćer nagovarala da se u selo nakon černobilske katastrofe ne vraća, baba Dunja ostala je vjerna selu i sebi pa od kćeri kirurginje iz Njemačke svaki mjesec dobije paket potrepština i pismo. A jedno je pismo dobila i od unuke Laure, ali njega ne zna pročitati jer ne razumije jezik na kojem je pisan, ali i unuku nikad nije vidjela. Kada u selo dođu stranci, baba Dunja i njezina zajednica nemaju druge nego sačuvati strance od opasnosti kakva tamo vreba. Kakva kontradiktornost, zar ne? Zbog posljedica njihovog čina, baba Dunja čak završi u zatvoru, ali pravda uvijek nađe put.
Stil Aline Bronsky je jednostavan, nema stilskih figura, nema uljepšavanja. Samo ogoljeni životi stanovnika Černova. No, svejedno se u njemu provlači i ljubav, i patnja i bol, i samoća i zajedništvo. Kroz retrospekciju babe Dunje vidimo i podčinjenost koja ju je pratila u braku sa njezinim pokojnim mužem čije ju nasilje progoni i nakon njegove smrti. Sam je roman prožet emocionalnim nabojem, ali i satirom pa čak i dozom crnog humora što mu sve daje na jedinstvenosti i čini da se nad njime dobro zamislite iako je naizgled kratak i jednostavan.
“Bio mi je zabranio da hodam bosa jer bi već od pogleda na moja stopala muškarce spopala vrućina. (…) Jako je pristojan otkako je mrtav, lažljivac jedan.”
Baba Dunja snažan je ženski lik čiji primjer je korisno slijediti i danas. Upravo nam kroz Dunju, i primjerice njezino učenje engleskog u zatvoru kako bi mogla shvatiti unukino pismo, Bronsky pokazuje kako nikad nije kasno za novi početak. U njoj, unatoč visokoj životnoj dobi, vlada i prkos i energija i volja za životom.
Osobno, ovo mi je prvi roman Aline Bronsky, ali i prvi roman čija je tematika vezana za černobilsku katastrofu kao jednom od događaja koji je uvelike obilježio noviju svjetsku povijest. Autorica je svojim pisanjem u meni otvorila mnoštvo pitanja i misli te sam sigurna kako ću potražiti i njezine ostale romane jer sam sigurna kako neću pogriješiti. Čitajte babu Dunju, nećete pogriješiti ni vi!