Istražitelj Kurt Wallander jednog radnog dana zaprima dojavu kako je na obali u blizini njegove policijske postaje pronađen čamac u kojem se nalaze dva mrtva tijela. Krenuvši u istragu, otkriva da dvojac u čamcu nisu Šveđani te ga daljnja istraga vodi u Latviju, zemlju koja u tom trenutku prolazi kroz brojna previranja oslobođenja..
Drugi u nizu romana o Kurtu Wallanderu je, prema mome mišljenju, daleko nadmašio prvi roman Ubojica bez lica. Sam Kurt Wallander, kojeg smo imali priliku upoznati u prvom dijelu, i dalje je zagriženi policijski inspektor koji se često uplete u situacije kada želi odustati i postati zaštitar u tvornici guma, no ipak svojom oštroumnošću dolazi do rješenja. On nije savršeni inspektor, lumen. On je inspektor kojeg je ostavila žena, kći s njime održava samo nužni kontakt, najbolji prijatelj mu je preminuo i kroz svoje istrage često traha za srećom, prihvaćanjem i ljubavlju. On je inspektor kojem povremeno promakne neki detalj ili dokaz, ali koji se čvrsto drži svojih ciljeva i stavova. Kao takav, meni je postao jedan od omiljenih inspektora čije dogodovštine volim pratiti da kupujem nastavke i u pretprodaji.
“Katkad, u mračnim trenucima, kad bi vidio ljude koje je netko ubio, djecu koja su stradala u prometnim nesrećama, očajne samoubojice, pomislio bi kako je život kratak. Kao treptaj u odnosu na smrt. Živimo kratko vrijeme, a mrtvi ćemo biti beskrajno dugo.”
Ovoga puta, osim samog Wallandera i njegovih kolega koji tragaju za ubojicom ljudi iz čamca, Mankell nas vodi i u Latviju te upoznajemo tamošnje policajce i bojnike koji ne prežu ni za čime. Moram priznati da nas je Mankell Latvijom možda zakinuo nekih velikih zapleta i obrata vezanih za samo kazneno djelo oko kojeg se vodi istraga, ali nam je dao nešto mnogo bolje- prikaz zemlje u kojoj vlada mito, korupcija, špijunaža i poslovi s one strane zakona. Treba imati na umu kako se radnja odvija početkom devedestih godina prošlog stoljeća i da su zbivanja koja su se tada događala preteča današnjeg vremena.
Dosadašnja dva romana koja sam čitala od Mankella (Povratak učitelja plesa i Ubojica bez lica) oduzela su mi mnogo više vremena i koncentracije nužne za čitanje, dok mi je ovaj roman držao pažnju od prve do posljednje stranice i, uza sve obaveze, pročitala sam ga u dva sjedenja! Vjerujem kako je to rezultat, ne samo moje bolje organizacije vremena, već i činjenice da radnja ne staje, nema previše opisa u kojima se Mankell u dva moja pročitana prethodnika znao zanijeti. Prijevod koji potpisuje Branka Grubić je bez greške što ionako dobrom romanu daje točku na i.
Od mene imate samo preporuke!