Tročlana obitelj – Ernt, Cora i njihova kći Leni Allbright sele se na Aljasku u potrazi za boljom budućnosti i mirnim domom. Naime, Ernt se nakon Vijetnamskog rata teško nosi sa događajima proživljenim na bojištu, a od jednog je suborca naslijedio zemljište i brvnaru na Aljasci. No, život na Aljasci nije lak, posebice zimi. Cijelo se ljeto radi kako bi se zima preživjela. Može li ljubav nadvladati baš svaku prepreku i je li dovoljno beskompromisna za preživjeti i najgore uvjete?
Moram priznati da sam bila vrlo skeptična po pitanju ponovnog davanja prilike Kristin Hannah. Naime, nakon što me oduševio Posljednji ples leptira prije nekoliko godina, prošle smo zime za book club čitali Zimski vrt. Mene je užasno umarao te sam stala na više od pola knjige i zaključila kako nemam taj klik sa Hannah i potražila vaše savjete. Puno mi je vas reklo da čitam ili Aljasku ili Slavujevu pjesmu pa onda ponovno dam priliku Zimskom vrtu. Ljudi moji, bili ste u pravu!
S početkom romana sam ponovno osjetila strah kako mi se neće svidjeti i kako će to biti to što se tiče mene i Hannah, ali moram priznati da je procjena bila kriva. Nakon što me uvukla u priču, okretala sam stranicu za stranicom, a istovremeno sam htjela da priča potraje što dulje. Jedva sam se suzdržavala kako ne bih unaprijed okretala stranice da vidim što će se još događati.
Radnja je zaista slojevita i nije obična ljubavna priča o toksičnom odnosu dvoje ljudi. Ona je puno više od toga. Ona je prikaz onoga što likovi jesu u svojoj nutrini, ono kakvima ih svijet vidi te, na koncu, posljedice koje ostavljaju jedni na druge svojim postupcima i stavovima. Moram priznati da sam očekivala manje od opisa posttraumatskog stresnog poremećaja, ali da smo mi čitatelji dobili i previše.
Ova me priča nije odvela na Aljasku na koju gledamo kao na turističko odredište, kao što bi možda ljudi očekivali po naslovu. Nema eskima i slatke zimske priče. Ona je nešto surovo, bolno, i čak za mene koja emocionalno ne proživljavam knjigu, nešto o čemu već dva dana ne mogu prestati razmišljati. I sve to pod krinkom ljubavi. Posebno mi je bilo žao Leni koja je kao dijete bila između dvije vatre te između ljubavi i mržnje prema svome roditelju.
Likovi su savršeno opisani, odnos majke i Leni je pravi odnos majke i kćeri, posebice u takvom obiteljskom okruženju.
Sam kraj sam počela predviđati nekih pedesetak stranica prije kraja romana i mogu reći da je djelomice ispunio moja očekivanja. Svakako je bilo momenata na koje nisam računala i koji su bili pravo iznenađenje, a opet se savršeno uklapali u priču. Čak sam razmišljajući o tim dijelovima shvatila poveznicu s nekim ranije spomenutim sitnicama i detaljima. I to me obraćanje pažnje na detalje zaista impresioniralo.
Ovo je jedan od romana za koji žalim što ih ne mogu zaboraviti kako bi ih čitala još jednom ispočetka. Zato mu i dajem 10/10 i veliku preporuku. Izgleda da smo se pronašle Hannah i ja 🥰❤️