Josie je Bianci mrtva već petnaest godina. Izgubila je život u terorističkom napadu na vlak u Francuskoj. Barem tako misle njezina majka i sestra Kit, liječnica na hitnoj pomoći. No, za vrijeme jednog od dugotrajnih dežurstava, Kit na televiziji vidi ženu koja iznimno nalikuje njezinoj poginuloj sestri. Neutaživa želja za istinom ju odvodi na daleki Novi Zeland te to putovanje postaje putovanje njezina života, koje će ponovno potaknuti njezine stare rane i iskopati na površinu najdublje obiteljske tajne.
Bit ću iskrena i reći da sam na samom početku čitanja posve pogriješila žanr ovog romana. Znala sam da se radi o psihološkom romanu, no očekivala sam kako će to biti psihološki triler s obzirom na sinopsis koji sam pročitala i ostala oduševljena prvi puta kad sam uočila ovaj roman na bookstagramu.
Ne mogu reći da sam razočarana time što se ipak ne radi o trileru, iako mi je to definitivno najdraži žanr. Kad smo vjerovali u sirene ipak ima zanimljivu radnju, u koju su odlično ukomponirani događaji iz prošlosti. Na temelju tih događaja iz prošlosti možemo razumjeti sadašnje ponašanje likova te su oni zaista izvrsno psihološki obrađeni.
Roman pratimo iz perspektive Kit te Mari (za koju odmah na početku saznajemo da je Josie) te su te dvije priče, što se tiče samih događaja iz prošlosti, savršeno isprepletene. Ono što me malo zasmetalo je nedostatak te glavne radnje, odnosno samoga traženja sestre, dok je naglasak previše stavljen na romantičan odnos koji je Kit stvorila na Novom Zelandu. Iz te perspektive mi se malo ne sviđa i priča, točnije djeluje iracionalno – jer dođeš na Novi Zeland tražiti svoju davno izgubljenu sestru i već prvog dana si pronađeš ljubavnika. Ne mogu reći da mi je bilo dosadno pratiti njihov odnos i mislim da je bio potreban, ali ne u tolikoj mjeri.
Ostali su likovi bili zaista vjerno opisani s obzirom da su neki od njih postojali samo u sjećanjima dviju sestara koje su bile, jedna u odnosu na drugu, dijametralno suprotne. Nije se bilo teško suživjeti s ostalim likovima, a plus je što ih nije niti bilo previše, nego zaista oni koji su bili relevantni za radnju.
Osim navedenih radnji koje su se ispreplitale, postojala je još jedna, za koju ne mogu tvrditi da mi je jasno zašto je bila tu. Naime to je priča o Safirnoj kući koju je za Josie kupio njezin muž. U toj je kući prije mnogo godina ubijena poznata glumica, a Josie uređujući je, pokušava saznati nešto više o samoj glumici, kao i o njezinom ubojici. Moram priznati da me sam taj rasplet razočarao, jer sam očekivala neki “wow efekt”, a definitivno ga nije bilo. U najmanju sam ruku mislila da im je ta glumica daljnja rođakinja ili nekakav bitan faktor za njihovu obitelj.
Sve u svemu, roman na neki način prati četiri priče – sadašnjost Kit i Mari, njihovu zajedničku prošlost te priču o Safirnoj kući. Sve su četiri priče jako zanimljivo zamišljene, te su tri od njih savršeno i isprepletene, ali zaista fali “ono nešto” glavnoj radnji te nekakva poveznica Safirne kuće s obitelji Bianci. S obzirom na to da je roman zaista zanimljiv, izuzev ovih mana te da ima izvrsno psihološki obrađenie likove, dajem mu ocjenu 8/10.