Pet djevojaka nalazi se na piću u rodnom gradu Kutini. Ništa neobično, zar ne? Samo naizgled. Naime, neobičnost u tome je što su te djevojke to piće dogovorile 10 godina ranije kad su maturirale. I zaista su se tu našle te svaka od djevojaka priča ostalima ono kroz što je prošla tijekom perioda razdvojenosti. U Volji, Dajana priča o svojoj selidbi u Split zbog fakulteta te kako je tamo i ostala te provela sedam godina svog života sa Darijom. Dario se bavio MMA borbama te je imao teške životne i obiteljske okolnosti, ali nakon slučajnog susreta s Dajanom u kafiću u kojem je radio, on se zaljubljuje u nju te ona postaje centar njegovog svega.
Kada sam završila sa čitanjem ove knjige, ostala sam podijeljenog mišljenja. Volja je treća u nizu ovog serijala domaćeg dvojca pod pseudonimom Mana Pass. U moje je ruke došla u sklopu Lamonine putujuće knjige te sam ju jedva čekala zbog tematike mentalnog zdravlja o kojoj sam vidjela da svi pišu. Knjigu nisam mogla ispustiti iz ruke. Iako su me negdje zasmetale neke tehničke sitnice, bila mi je vrlo ugodna za čitanje. Nije mi se bilo teško “uživjeti” u likove te sam u njima vidjela pojedine osobine ljudi koji su prošli kroz moj život. I zbog toliko vjernog prikaza te surove realnosti toksičnog odnosa, odmah sam knjizi dala veliki plus. Ono što me malo odbilo jest omjer prikazivanja njihovog toksičnog odnosa i prikazivanje same depresije koja mu je uslijedila. Depresija, kao vrlo široka bolest i dijagnoza, po meni je zaslužila nešto više od posljednjih pedesetak stranica knjige. S druge strane, i ona je realistično prikazana, a posebno me pogodio opis demona u Dajaninoj glavi koji su joj govorili da je bezvrijedna, nezahvalna i slično. Zbog toga je ponovno dobila veliki plus. U konačnici, knjiga mi je završila “u plusu”. Drago mi je da se piše i o ovakvim odnosima i o onome što slijedi poslije. Ta ovisnost o drugoj osobi, navezanost, prelazak preko svake vrste nasilja, na osobu može ostaviti posljedice čak možda i trajnije nego što to ostavi jedan šamar. Što apsolutno ne opravdava fizičko nasilje, čak dapače, ali upozorava na prazninu i beznađe ukoliko ta osoba unatoč svim ljudskim naporima i opraštanjima – odluči otići. Također, njihovo rješavanje problema odnosima i pripisivanjem svega toga ljubavi je zamka u koju dosta mladih upada. I stoga je ta tema gotovo jednako bitna kao ona koja je uslijedila nakon Darijeva odlaska.
Važan je za spomenuti i odnos ljudi prema depresiji – Anja koja je Dajani rekla da nije “luda” pa da posjećuje psihijatra ili psihologa nije samo jedan sporedniji lik ovoga djela. To je prototip osobe našeg mentaliteta sa duboko usađenim i čvrstim stavovima. Po meni, ljudi koji odluče potražiti stručnu pomoć – ne da nisu zaslužili stigmu – zaslužili su svaku pohvalu. Jer depresija nije tuga od koje se možeš “trgnuti” ili se “samo opustiti”. Ona je puno više i zato ću još jednom naglasiti ono što su i same autorice naglasile na kraju knjige nakon romana – NIJE SRAMOTA TRAŽITI POMOĆ!
Sve u svemu, knjiga je od mene zaslužila visoku ocjenu 9/10 i svakako bih ju preporučila, pogotovo mladima koji se bore sa sličnim problemima.