Neimenovana žena, mlada Irkinja pred kojom je takoreći cijeli život, za svoga će partnera Ciarana učiniti sve. Kuhat će mu i obavljati kućanske poslove za oboje, prihvatit će krivicu za svaki svoj korak koji je doveo do Njegova povlačenja, hladnoće, pa čak i poniženja.
Izgubit će se u vrtlogu toksičnog odnosa kojem se ne nazire izlaz..
Da mi je netko rekao da će mi jedan od najdražih romana postati roman autorice za koju prvi put čujem, rekla bih mu da se šali. Naime, najavu za roman Djela iz očaja autorice Megan Nolan vidjela sam na profilima izdavača na društvenim mrežama te sam čitajući sinopsis pomislila kako puno obećava. Ubrzo sam ga kupila, a još brže pročitala, no na recenziju je čekao duga 4 mjeseca. Zašto, ako je jedan od najboljih romana, možda se neki čitatelj ovih redaka zapita. Zato što je Megan Nolan ovim romanom u meni izazvala toliko emocija koje je teško sabrati i iznijeti objektivan osvrt na djelo.
In medias res, roman započinje prvim susretom Ciarana i Bezimene koji za sobom vuče njezina sjećanja na njezino obožavanje usmjereno prema njemu, prisjećanje prvih trenutaka te njezinog života prije njega, djetinjstva prožetog traumama..
“Ljubav je bila najveća utjeha: ona će jednim potezom zapaliti polja mog života, ne ostavljajući ništa za sobom.”
Kako roman napreduje, dobivamo uvid u daljnje kompliciranje njihovog od početka opsesivnog odnosa, njegov prijezir prema njezinim prijateljima i obitelji, ali i one dobre trenutke koji su ih i dalje vezali i držali u takvome odnosu.
“Čak i sad mislim da bih još bila sretna s njim da sam mogla živjeti samo u tim trenucima, bez ikakva drugog života koji prodire kroz rubove, bez prijatelja, obitelji, posla; da sam bila uspješna u svojim pokušajima da cijeli svoj svemir svedem samo na nas..”
Ono što me u ovom dijelu romana ražalostilo, a djelomice i zaboljelo je broj žena za koje znam da gube kontakt s prijateljima, obitelji, pravdaju to činjenicom da ionako nikad nisu voljele ljude, kao da je to nekakva društveno poželjna osobina. Koje ne obuku kratke hlačice na plažu jer nisu one baš više u dobi za to. Iako nisam gorljivi feminist, niti aktivist za ženska prava, takve me stvari baš uvijek ražaloste, a ovaj me roman na njih previše puta podsjetio.
“Plaćala sam dio njegove stanarine, kuhala mu i prala njegovu odjeću, tako da uskoro dođe trenutak kad se više neće sjećati kako je ikad mogao živjeti bez mene i kad neće moći zamisliti da ponovno živi bez mene.”
Mogla bih do sutra pisati, i pisati, i pisati. Ovaj je roman toliko stvaran, toliko životan, u njemu se krije toliko ženskih sudbina. Većim dijelom pisan je jednostavnim, jezgrovitim rečenicama koje su meni dočarale razgolićenost duše Bezimene koja nam je u ovom romanu pružena kao na dlanu.
U Djelima iz očaja nećete naći mnoštvo obrata, ali ispreplitanjem radnje, radnjom pisanom u prvom licu iz perspektive Bezimene i vrlo jednostavnim stilom, ovaj ćete roman doslovce progutati. Glavni su protagonisti analizirani do najsitnijeg detalja, a ostali likovi dio su sjećanja, predmeti bezbrojnih svađa i zajedničko im je jedno – da su prolazni, jer Njoj osim Njega, podrazumijeva se, nije bio potreban kao konstanta u životu.
Ovim je romanom Megan Nolan zagrebla pod površinu onoga o čemu se priča, a ujedno i šuti – toksičnoj ljubavi i posljedicama trauma na ljubavne odnose. On možda neće oduševiti ljude koji su stava da se to ne može dogoditi njima. On neće oduševiti one koji su možda upravo sada u vrtlogu takvog odnosa. No elementi ovog romana nalaze se posvuda oko nas. Stoga sam stava da bi ga svatko trebao pročitati. Da razumije sebe, da razumije druge, da razumije da se egzistencijalne krize ne događaju “samo nekome tamo daleko”. Od mene imate zaista velike preporuke.