Jessica je Huntington liječnica u ambulanti ženskog zatvora. Jednoga dana u staroj knjizi slučajno nailazi na pisma koja je jedna od pokojnih zatvorenica upućivala tajanstvenom Georgeu, ali ih nikada nije poslala. Budući da su joj njezini kumovi otkazali zajednički odmor, ona ga odluči provesti u Hartwellu kako bi pisma nakon četrdeset godina dostavila njihovom primatelju. Ono što će joj se tamo događati, zauvijek će promijeniti njezin život, a pogotovo odnos s Cooperom, vlasnikom lokalnog bara. Hoće li Jessica napokon nekome moći otvoriti svoje srce i srušiti zidine koje je godinama gradila oko sebe? Koja je tajna koju Jessica nosi?
Kada sam pročitala sinopsis ove knjige, shvatila sam da je moram što prije pročitati. Naime, tko me bolje zna, zna da me posebno zanima forenzička psihijatrija i sudska medicina. Stoga me odmah privukao roman koji govori o zatvorskoj liječnici Jessici. No, to nije jedino gdje sam se uspjela pronaći u njezinom liku. Njezina preispitivanja je li medicina zaista ono što nju ispunjava ili je neka vrsta njezinog iskupljenja i osjećaja “duga svijetu” je i ono što je meni ovih pet godina studiranja svakodnevno prolazilo kroz glavu. No, kako se približavam njezinom kraju, kao i Jessica uviđam da je liječnički poziv ono čime se želim baviti u ovom ili u onom smislu. 
Posebno me se dojmio Jessicin odgovor Cooperu kada ju je upitao zašto se odlučila raditi u zatvorskoj ambulanti – “Čak i ljudi koji pogriješe trebaju nekog da se brine o njima. Kad sam postala liječnica, položila sam Hipokratovu zakletvu. Obećala sam da ću pomagati ljudima i da im neću nauditi. To znači da ću pomoći nekom bez obzira na to tko je ili što je učinio. Ozbiljno shvaćam tu zakletvu.”
Na trenutke me Jessica blago i iznervirala jer nije htjela reći Cooperu (ili što ja nisam mogla saznati 
) zbog čega ona podiže zidove oko sebe te ne ostvaruje prijateljske i ljubavne ozbiljne odnose. No, moram reći da razlog koji kasnije saznajemo zaista nisam očekivala. Osim Jessice i Coopera, svidjelo mi se zajedništvo svih mještana Hartwella, a posebno mi se svidio Tremaine, koji ispod svog hladnog oklopa, nosi toplo srce spremno pomoći drugima. Takve ljude volim i u stvarnom životu.Jedina mala zamjerka leži u tome što se na kraju premalo važnosti predaje samim pismima koje je Sarah pisala Georgeu, ali uloga koju je George odigrao u Jessicinu životu to nadomješta. 
I ono što sam primijetila da ljude živcira, ali meni nije smetalo je to što su Jessicini dijelovi pisani u prvom licu, dok su Cooperovi u trećem.Roman isprepliće toliko različitih ljudskih sudbina i osobnosti da mi ga je zaista bio gušt čitati, što potvrđuje i činjenica da sam danas pročitala 270 stranica. 
Jedva čekam prijevod sljedećeg nastavka, jer ovo je toliko vrhunski da me dugo nešto nije toliko oduševilo! Ocjena 100/10