Još jedan roman s fokusom na Drugom svjetskom ratu, a ovoga puta uobličen u nastavak romana Greta – godine ljubavi, godine sjećanja našao se ovih dana u mojim rukama. Čisto podsjetnika radi, svoju recenziju prethodnika završila sam na sljedeći način: “Kraj je, neću vam lagati, očekivan i pomalo nedorečen. Možda ne da sam mogla pogoditi svaki detalj, ali manje od njega zaista nisam očekivala.”. I kao pun pogodak stigao nam je upravo nastavak pod nazivom Sve što je ostalo nerečeno. Stoga, nije teško pretpostaviti, ovoga puta pratimo Gretu, njezinog sina Toma, ali i njezinog pokojnog supruga te Tomova oca Konrada.
Roman ponovno isprepliće prošlost i sadašnjost, opisujući nam Konradovo (Connyjevo) odrastanje, između ostalog sa njegovom sestrom Lizzie koja je bila divno dijete sa jednim kromosomom više te bratom pripadnikom njemačke mladeži. No, u vrijeme nacističke Njemačke djeca poput Lizzie nisu mogla biti uklopljena u društvo, što zbog nedostatka znanstvenih činjenica, što radi predrasuda i stereotipa koje je i danas teško iskorijeniti. Nadalje. opisuju se ratna zbivanja, pogibija njegovih bližnjih, prizore iz logora, studij medicine te u konačnici otvaranje ginekološke ordinacije zajedno sa stricom Drickersom koji se netom vratio iz zarobljeništva.
Upravo se i u ordinaciji kriju mnoge tajne koje će isplivati na površinu tijekom Tomova istraživanja vlastite prošlosti, a koje su bile izvor njegova nezadovoljstva i odluke da se nikad kao njegov otac neće baviti medicinom. Osobno mi je, kao liječnici, bilo zanimljivo pratiti razvoj kontraceptiva te dvije struje među stručnjacima od kojih je jedna žustro zagovarala i podržavala isto, dok se druga struja bojala iskorijenjivanja naroda zahvaljujući kontraceptivima. Između ostalih, to je jedna vrlo bitna tema koje se Susanne Abel u ovome romanu dotakla.
Osim toga, Abel je u ovome romanu otvorila još neka etička pitanja i dileme, dotičući se umjetne oplodnje. Ne moram ni spominjati kako se isto odvijalo u tajnosti, no neke činjenice koje sam potisnula (primjerice priče o liječnicima koji su i stotinama puta bili donori radi vlastitog posla) ispreplele su se u mrežu ostavljajući prostora za brojne rasprave i razmišljanja o ovoj priči.
Cijeli Konradov život bio je ispunjen i ljubavlju prema Greti. Od prvih njihovih koraka, Gretinog odbijanja, pa sve do zajedničkih borbi zrelog života od kojih je jedna i borba s Gretinom mentalnom bolesti..
A sve se prenosi s koljena na koljeno, a poznat je i pojam transgeneracijske traume. Obzirom na ranije spomenute događaje, a koji su obilježili Konrada što je sam Tom osjetio u odnosu s ocem u ranom djetinjstvu, i Tomov je život bio prožet porocima, nepredvidivim životom koji ga vodi na različita mjesta diljem svijeta.. No na svom putu samospoznaje, Tom susreće Jenny pa se u romanu prati i razvoj njihova odnosa (iako moram priznati Jenny je lik koji mi nikako nije sjeo). A kada je postavio neka pitanja te se suočio s odgovorima, osjeti se promjena i u Tomovom odnosu prema pokojnom ocu, ali i majci koja je (unatoč svojoj bolesti) uvijek bila tu za njega pa i u starosti kada je oboljela od Alzheimera i kada je tijelom više bila tu nego duhom.
Upravo zbog toga smatram kako je Susanne Abel ovim kao i prethodnim romanom, otvorila brojna moralna pitanja potičući nas da se ne bojimo drugih svjetonazora te nas podsjeća da svaka medalja ima dvije strane. Također, ostavila nam je važnu poruku kako je pretpostavka najgori neprijatelj naše prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti te da se sa svojim ranama trebamo suočiti i postaviti pitanja dok smo mi, ali i naši bližnji, još uvijek tu. Jer jednom će biti prekasno.
Sam roman se brzo čita, iako su poglavlja duža isprepliću se dijelovi prošlosti i sadašnjosti te je vrlo tečan. Osobno mi se roman vrlo svidio te sam bez većih zamjerki. Stoga ga preporučam svima te, iako se mogu čitati odvojeno, preporučam prvo pročitati Gretu jer sam sigurna kako će vam neke stvari biti daleko jasnije!