Bal je luđakinja debitantski roman Victorie Mas kojemu je radnja smještena u Parizu u 19. stoljeću. Točnije, u psihijatrijskoj ustanovi Salpetriere. Tu su se smještale žene koje su svojim ponašanjem odstupale od društvenih normi toga vremena. Bile su tu bivše prostitutke, žene koje su se borile za slobodu rada, a smjestila se tu i mlada Eugenie čiji su otac i brat Teophile bili poznati notari iz visokog društva. Njezina je krivica bila što je tvrdila da može razgovarati s duhovima, točnije da ju posjećuje njezin pokojni djed. Na njima se ispituju suvremena medicinska dostignuća, a u središtu je zbivanja korizmeni bal koji okuplja brojne pariške buržuje u gledanju “umobolnica” koje doživljavaju krize, dodiruju sve prisutne i slično. Boravkom u bolnici, bolnička nadstojnica Genevieve dolazi do zaključka kako je Eugenie zdrava i postaje jedina njezina nada za izbavljenje iz bolnice. Međutim, tko jednom uđe u Salpetriere, iz njega ne izlazi tako lako, posebice ne nakon dva tjedna boravka. Nešto je nagnalo, inače strogu nadstojnicu, da razmisli o puštanju Eugenije kući. Što je Genevieve tražila zauzvrat? Hoće li obitelj prihvatiti nazad Eugenie ili je njezin “dar” ipak prevelika sramota za njezinu buržujsku obitelj?
Dugo sam planirala čitati Bal luđakinja i kada je napokon došao na red, mislila sam da ću ga završiti u jedno poslijepodne. Zbog svojih obaveza, nažalost, nisam stigla par dana čitati knjigu, ali ta dva dana koja sam provela čitajući ga – nisam ga mogla ispustiti iz ruke.
Zaintrigiralo me i ražalostilo kako su u prošlosti žene bile proglašavane ludima ako su odskakale od društvenih normi. Iako je roman povijesna fikcija, znam da se u nekim dijelovima ipak preslikava europsko društvo 19. stoljeća. Činjenica je da su neke žene voljele biti tamo, da su bile uvjerene da one izvan tih zidina nemaju života. O tome nam svjedoči citat “Perspektiva da izađe i ponovno pronađe Pariz, njegove ulice, njegove mirise, da prijeđe Seinu u koju je bila gurnula svoga ljubavnika, da hoda pokraj drugih ljudi o kojima ništa ne zna, da se opet skiće pločnicima koje je predobro poznavala – zbog svega toga bila ju je obuzela nesavladiva groza.” koji opisuje ženu koja je trebala biti otpuštena iz bolnice te si je zbog toga prerezala zapešća medicinskim škarama. Nije li i danas tako? Ne gleda li se danas osuđujuće na marginalizirane skupine, posebice ako su žene, do te mjere da one same misle kako su bezvrijedne i kako je za njih bolje da ni nemaju budućnost? Zbog toga mi je bilo još žalosnije čitati muke ovih žena, uviđajući kako kao ljudska vrsta puževim koracima napredujemo da se odmaknemo od principa koji su vrijedili prije dva stoljeća.
Roman me oduševio, jedina mala zamjerka je bilo pregršt opisa na pojedinim mjestima, no ako uzmemo u obzir da su to nadstojnicina i Eugenijina sjećanja, nije toliko teško za pročitati.
Pisan je vrlo jednostavnim, a opet dubokim rečenicama. Malo mi je nedostajao detaljniji kraj, koji je bio nadasve očekivan, ali jednu bitnu stvar mogu vam reći da zaista nisam očekivala.. Ostavljam vam na čitanje, ako već niste 
Kako sam mislila da će mi ovo biti jedan od težih romana za koje trebam složiti recenziju, tako nekako i jest. Ponukao me na razmišljanje i vjerujem da ću ga s odmakom sigurno još jednom pročitati i tada dodatno probati sabrati svoje dojmove. Do tada vam ga slobodno mogu preporučiti i dati mu visokih 9,5/10.