Dečko i ja u zadnje vrijeme sve češće prakticiramo zajedničko čitanje. Iako ne čitamo iste naslove, možemo komentirati sadržaje i međusobno si davati preporuke. 
No, moram priznati da mu nažalost neću preporučiti Nijemu pacijenticu. Ne želim pisati loše ocjene niti negativne recenzije, pogotovo na knjigu koja je većini bila odlična, no svoje mišljenje i osvrt dugujem. 
Dakle, Nijemu pacijenticu sam pročitala relativno brzo. Dva – tri čitanja po sat i pol i knjiga je završena. Stil je jednostavan, nema puno likova i zapleta i to je nešto što mi se svidjelo.
S obzirom da je roman pisan iz perspektive psihoterapeuta, preplitka mi je analiza likova. Na par mjesta sam se ponadala da ćemo dobiti “to”, primjerice kada je napisao nešto u stilu da psihijatar ili psihoterapeut koji puši još uvijek nije riješio svoje probleme.
Sama ideja i koncept pisanja su mi izvrsni, odnosno ispreplitanje dnevničkih zapisa sa sadašnjim događajima. No, ne znam jesam li ja smotana pa ne razumijem ili stvarno postoje neke nepodudarnosti. Imam osjećaj da je kraj smišljen usred pisanja i da ovo prije nije u skladu s time.
I tako dolazimo do završetka romana. Kraj bez ikakve napetosti, iščekivanja, mogla bih reći i nedorečen. Zaista mislim da se na nešto više od 300 stranica mogao ugurati i malo bolji završetak.
Knjiga je bila hvaljena na sve strane. Ja sam je kupila još na Interliberu, i pod utjecajem brojnih recenzija sada ju jedva dočekala uzeti u ruke. No, ne. Nije mi to to.