Prije nego započnem s recenzijom Admirala, želim progovoriti par riječi o ovoj slici. Ova je slika nastala u jednu nedjelju, i iako mi se na njoj ne vidi glava, ona je za mene najsretnija slika ove (prošle) godine. Uslikana je u češkom gradiću Plzenu, a ja sam taj dan osjećala takav mir i spokoj da vam riječima ne mogu opisati. Zamolila sam prijateljicu da zabilježi ovaj trenutak 
A sada nekoliko riječi o knjizi. Znate da nemam običaj davati ocjene (auto)biografijama, a posebno ne mogu ostati objektivna kada se radi o nekome kao što je to Balašević.
Kroz ovu knjigu, točnije emocionalni vodič kroz diskografiju, mi zapravo dublje zadiremo u ono što je u podlozi pjesama koje generacije slušaju već desetljećima. Zbog toga mislim da knjiga nije namijenjena širokim masama, ne zato što je ona nekakav vrhunac književnosti, nego bojim se da bi bila dosadna i teško čitljiva onima koji nisu toliko upoznati s Balaševićem.
Upoznajemo i simboliku koja se krije na omotima ploča, ljude s kojima je Đorđe na svom dugom karijernom putu surađivao, kao i nesuglasice koje su ih razdvojile. Utvrđujemo gradivo nekih već poznatih stvari te potvrđujemo neke od naših pretpostavki.
Smatram kako je ova knjiga vrijedan zalog za buduće generacije, koje nažalost nisu imale prilike živjeti u vrijeme Đorđa Balaševića, ili su ovim svijetom kratko hodali istovremeno.
Za kraj bih izdvojila neke od citata, sve naravno iz ove knjige:
“A zlo? Za to je trebalo obratiti se na druge adrese, ne na Balaševićevu”
“Jer, Balašević je bio tipična slovenska duša; zaista su ga usred srećnih trenutaka obuzimale seta i tuga.”
“Balašević je bio revolucionar emocije.”
“Ili kao Đorđe Balašević, čije je ime tokom najtamnijeg doba novije balkanske istorije izraslo u simbol mira i ljubavi.”