“Svaka anestezija na srcu ostavlja ožiljak, a moje se pretvorilo u jedan veliki i duboki ožiljak. Kuca sporo, preskače, nalazi nisu dobri.”
Neću pisati antipreporuku, jer ona to u potpunosti nije. Prezirem izraz “sindrom domaćih autora” jer volim domaću književnost te ni tome neću pripisati ovaj osvrt.
Jednostavno, knjiga mi nije sjela.
Već znate da nemam naviku pisati detaljne recenzije knjiga ovog tipa, ali ne želim niti preskakati osvrte. Prije nego što me sustignu komentari kako nisam shvatila knjigu, i tako dalje, reći ću – moguće da ste u pravu. Nisam kao student završila u bolnici na odjelu Urologije s neizlječivom bolešću. Ali, s druge strane imam iskustva u našem zdravstvenom sustavu i s jedne i s druge strane – kao student (sada već) završne godine medicine i kao pacijentica (i to vrlo često).
Moguće da je moja podsvijest očekivala bolničke zapise kao što su Kirurg, Ovo će boljeti. Ali, očekivala sam i nešto kao Dah koji život znači. Možda je baš to problem – uletjela sam u knjigu s previše očekivanja i ništa me nije impresioniralo.
Dah koji život znači je, ako mene pitate, tematski mnogo teža knjiga. Isto i “više filozofska” kako neki navode za ovu.
Ono što me u samom početku nije baš ohrabrilo kod ove knjige je što ja ni u jednom trenutku nisam uhvatila koja je studentova dijagnoza, dok sam zapamtila ~vječito raskopčanu sestru Nadu~.
Nisam gorljivi feminist (naprosto smatram da je prirodno da i ja budem doktor kao i neka “mrcina” od metar devedeset), i da za to ne trebam potvrdu na kutiji keksa Domaćica. Ali, primijetila sam kako su medicinske sestre često opisivane kao vječito raskopčane, neku preko koje je “gazilo” tri odjela itd. Ja ne ulazim u to što ili kako netko radi, niti tvrdim da su zdravstvene profesije svetačke. Opisa seksualnih motiva je bilo i u Kirurgu, možda čak i nekim surovijim stilom, ali oni nisu stereotipno označavali žene (ovdje konkretno medicinske sestre) kao seksualne objekte.
Iskreno ne poznam niti autorove stavove da bih mogla reći da je to negativna recenzija, jer možda autor sasvim suprotno misli, a ovime ismijava kolektivno mišljenje hrvatskog društva. I iskreno se nadam da mu je to bio cilj.
Ostatak knjige mi je bio onako. Pročitam par stranica pa tri dana nemam volju čitati. Upala sam u začarani krug da nisam pročitala još tri knjige koje sam htjela ovaj mjesec jer, što god krenula, znala sam da me čekaju Pisma. Stoga sam presjekla i zadnjih dvadeset stranica ostavila jer sutra putujem. Inače bih se još možda danima navlačila s njima. Nažalost, ovog puta neću tvrditi da ću se knjizi vratiti. Svakako ću proučiti autora te njegove stavove i u tom svjetlu ću rasvijetliti želim li čitati dalje. Do tada se ipak okrećem nekim drugim temama.