Fiona je blogerica za putovanja koju smo već sreli u prvom nastavku Romantic Escapes – Mali kafić u Kopenhagenu. Pobijedivši na natječaju, zaslužila je plaćeni put u Japan koji će kasnije prikazati na vlastitoj izložbi fotografija. No, po dolasku u Tokio dočeka ju iznenađenje – naime, u zračnoj je luci dočeka njezina zabranjena, tinejdžerska ljubav Gabe. On je sada svjetski priznati fotograf te joj tijekom putovanja treba biti zamjenski mentor. Hoće li njihov odnos ostati čisto poslovan ili će se ipak rasplamsati žar koja je nastala dok je Fiona bila samo bezbrižna osamnaestogodišnjakinja?
Moram priznati da je putovanje u Japan moja velika želja. Stoga sam vrlo rado prionula na ovaj roman. Opisi mjesta, trešnjinog cvata i planine Fuji odveli su me u svijet gdje vlada wabi sabi – koncept japanske kulture u kojem se cijeni ono što nije savršeno i dovršeno i u tome pronalazi privlačnost. To su, primjerice, stare posude ili starije osobe čija je vrijednost u njihovu postojanju. Opisi hrane izazivali su u mom mozgu takvu eksploziju da sam većinu vremena tijekom čitanja provela maštajući o tempuri, ramenu i sushiju. Posebno me dojmio opis čajane, Haruke, Setsuko i Mayu jer je spojio one nebodere koje gledamo po internetu i japansku tradiciju i kulturu.
Sama me radnja podsjećala na ostale nastavke serijala Julie Caplin. Osobno mi je Island još uvijek favorit, ali Tokio mi je ipak nešto zanimljiviji od Hrvatske i Kopenhagena. Ono što mi se u samo radnji nije svidjelo jest Gabe. Bio mi je baš iritantan, na trenutke mi je djelovao kao neki toksičan “lik” kojeg bih napustila i u knjizi, a posebice u stvarnom životu. Primjerice, moment kad joj je dva dana tajio da je njezin mobitel na vrhu njegove torbe. A i ta njezina naivnost gdje je ona išla po stvari u njegovu sobu i nije primjetila da joj sakriva mobitel. Također njegov ovisnički odnos prema bivšoj Yumi bio je nepošten prema Fioni, a sve što je on učinio po tom pitanju je bilo opravdavanje “Nismo spavali, nego nema nikoga uz sebe, iako je udana.” No, to ne umanjuje ljepotu ovog romana, čak naprotiv, možda mu to daje i čar. Ne možemo sa svim likovima u svim romanima kliknuti.
Osobno mislim da je roman mogao biti pedesetak stranica duži, pošto mi se čini da je on kraći od prethodnika. Onda bi bilo više prostora za objašnjenja (ne opravdanja!) zašto se Gabe u pojedinim trenutcima ponio kako se ponio.
Stil je pisanja jednostavan, super mi je što nije bilo prisutno pregršt likova, već je zaista bilo opuštajuće putovati Japanom s Fionom.
Kraj je došao prebrzo, i ako ste već upoznati s djelima Julie Caplin, moći ćete pretpostaviti kakav je. Svakako ga preporučam za ova proljetna (a kišna) poslijepodneva i opuštanje.
Od mene roman ima ocjenu 9/10