Tko čita ovu recenziju, vrlo je vjerojatno već pročitao priče preostalih sestara – jedinstvenih već po svome prezimenu D’Apliese, a zatim i po svemu ostalome – i zna okvirnu formu svakog romana te sadržaj samog serijala. No, za nekoga tko se prvi puta susreće s njime, bilo zato što ga do sada nije privlačilo ili zbog jednostavne nedostupnosti knjiga (u našoj je knjižnici valjda stalno vani) ukratko ću uokviriti sadržaj serijala kroz kratko prepričavanje ovog dijela.
Naime, Pa Salt umire te se povodom njegove smrti u Ženevi susreće šest sestara koje je on posvojio, a svaka je od njih potekla iz različitih dijelova svijeta. Tko je taj Pa Salt, možda se pitate, no odgovora nema. Niti sestre nisu sigurne čime se on točno bavio te zbog čega ih je posvojio. Također, ne znaju ni odakle su potekle te nakon smrti svaka dobiva koordinate koje ju vode na mjesto gdje je odrasla, i tako započinje (gotovo) svaka priča.. osim Elektrine (ujedno i najmlađe sestre), no to ću vam zaista prepustiti da sami otkrijete..
Elektru možda nismo imali prilike toliko upoznati u prijašnjim dijelovima serijala. Ponajprije zbog geografske udaljenosti, odnosno različitih kontinenata, ali i zbog načina života koji je vodila. Ona je, naime, bila uspješna manekenka koja se svojim sestrama najčešće smješila sa naslovnica. Upravo zbog toga sam imala najmanju želju čitati njezinu priču te sam isto jako dugo odugovlačila (a i zbog hvatanja knjige u knjižnici 😅)! No, nisam ni slutila kakva se kompleksna osobnost krije u Elektri. Kao što sam vam već prije pisala, mislim da je autorica ovdje dosegla svoj vrhunac u pisanju (iako je i prije izvrsno pisala) te sam imala dojam da se čuvala za kraj serijala.
Same rečenice, misli i sve ostalo bile su zaista najljepše sročene i najdublje upravo u ovom dijelu knjige. Iako, bit ću iskrena, poželjela sam da sam ovu knjigu čitala na engleskom jeziku jer mi je prijevod bio poprilično neuvjerljiv, kao i lektura. Od toga da se baka predstavila da ima 17, a ne 70 godina (a na kraju je imala 68) pa do toga da je Elektra “stisnula gumb da zatvori kapke” (koliko god ja shvatila da su prozorski, to je bilo posve izvan konteksta i doslovno je moglo značiti bilo što).
Također, mjestimice mi je knjiga bila prerazvučena iako sam uživala u opisima Central Parka, ali i Kenije i safarija. Svakako mislim da je mogla brojiti manje od 655 stranica, no.. dobro je! 🙂
Povijesna me priča nije toliko dotakla kao prethodne, iako je bila zaista vrlo zanimljiva i obogaćena zaista izvanredno okarakteriziranim likovima od kojih su mi neki postali i najdraži tijekom romana, povremeno sam imala želju preskočiti pokoju stranicu i već mi u početku nije imala onu čar koju sam osjećala sa poviješću prethodnih sestara.
Sada izgleda kao da sam samo našla mane romanu i to je, priznajem, u kontradikciji sa peticom koju sam bez razmišljanja ostavila na Goodreadsu. No, nije tako.
Lucinda se Riley ovim dijelom serijala uhvatila u koštac sa brojnim izazovnim pitanjima koja u nekih čitatelja mogu izazvati i skepsu – ovisnošću o alkoholu drogama, vjeri i religiji te borbom za osnovna ljudska prava svakog čovjeka u svijetu. I u tome je izvanredno uspjela.
Roman je zaista izvrstan, Elektra koja je uvijek bila izoliran i distanciran lik na ovih je šestotinjak stranica zaista jako zadobila moje srce te sam jako znatiželjna kako je dalje tekao njen život i sama u glavi smišljam scenarije. Možda da se okušam u pisanju fan fictiona? Postala mi je zaista najdraža sestra. Samo sam osjećala potrebu istaknuti vam neke stvari prije nego uzmete knjigu u ruke i pustite da vam Elektra ispriča svoju priču…