1886. je godina. U slavonskom se gradu Osijeku osniva društvo Union, a osnivač je ambiciozni arhitekt Otton Truppi. U društvu se rađaju ljubavi, a svi su svjesni kako nesretne ljubavi često idu ruku pod ruku uz skrivene tajne..
1909. je godina. Pred mladog je i ambicioznog liječnika Bernarda stavljen nezamislivo težak zadatak. Treba pronaći lijek za njemu još nepoznatu bolest, ali ono što ga sputava nije samo nepoznata dijagnoza, već i njemu nepoznata osoba koja je s njome suočena.
1952. je godina, a Marcelo Magnolio piše o ljudskim životima te sve knjige pohranjuje u malenu knjižaru u privatnu vlasništvu.. No, jedna ga priča opčini više nego druge…
2016. je godina. Mladu je kolekcionarku starih i odbačenih stvari Iris Athenis u zidovima Vile Union zatekao jedan predmet za koji nije ni slutila kako bi joj mogao promijeniti život..
Prateći četiri generacije ljudi, naizgled nepovezanih, naizgled nasumičnih, mlada je autorica Matea Čvagić Prašnjak stvorila jednu izvrsnu priču. Upoznajući sve te likove, došla je na vidjelo moja borba s pamćenjem imena, no vrlo sam ih brzo upamtila i zavoljela. Posebno sam se povezala s mladim liječnikom Bernardom te sam ponajviše uživala u dijelovima romana koji su opisivali njegovu potragu za tajanstvenom dijagnozom.
“.. a Bernard je volio istinu. Cijenio je objašnjenja i mrzio je neizvjesnosti. Moglo bi se reći da njegov odabir struke nije imao velike veze sa spašavanjem života, već s neutaživom glađu za istinom…”
Ne želim vam opisivati vrline i mane svakoga od njih pojedinačno, no sigurna sam da ćete među stranicama ovog romana pronaći “nekog svog”. Sama je radnja smještena u grad u kojem sam ostavila posljednjih šest godina svoga života, no i da nisam, slikovitost bi me opisa Osijeka vrlo brzo u njega odvela.
Ono što me osvojilo u ovom romanu je prisutnost magijskog realizma, a posebice pred kraj. Na trenutke sam, čitajući, stala i rekla “Pa ovo je kao da čitam neku predivnu bajku”. Ono što također cijenim kod domaće književnosti, činjenica je da se pojedini autori pa tako i Matea, u potpunosti posvete i predaju svakoj rečenici koju su napisali. Niti jedna se rečenica ovdje ne nalazi slučajno, zaista sve tvore skladnu kompoziciju koja te mami na okretanje stranica i predanje priči s one druge, čitateljske strane.
“Pisci i liječnici možda i nisu toliko različiti. Pisac također mora veoma dobro znati ispitati anatomiju čovjeka. Točnije anatomiju njegove priče. No. što li je čovjek doli vlastita priča?”
Ne bih više detaljizirala kako vam ne bih pročitala gušt otkrivanja tajni koje je skrilo društvo i vila Union. No, kao što možete iščitati iz prethodnih redaka, mene je priča potpuno zaokupila i oduševila, pa vjerujem da niti vas neće razočarati ako je uzmete u ruke!
Još jedna mala napomena.. Kupnjom ćete ovoga romana donirati 1€ Udruzi krijesnica koja potpomaže obitelji djece s malignim bolestima (kao i samu djecu). Od mene, naklon. 🙂