Mike je Brink postao poznat na vrlo zanimljiv način – on je majstor zagonetki. Osim što sastavlja zagonetke za časopise, on ima moć riješiti bilo kakvu zagonetku, složiti Rubikovu kocku u manje od minute, pročitati stranice teksta u nekoliko trenutaka. Ako ste pomislili da je Mike nekakav fenomen – niste se prevarili. Naime, jedna je sportska ozljeda glave kod Mikea prouzročila vrlo rijedak medicinski fenomen – stečeni sindrom savanta. A upravo će ga taj fenomen dovesti do zatvorenice ženskog zatvora Jess Price, osuđene za ubojstvo Noe Cooka. Kako će on svoj dar iskoristiti u tome odnosu, saznajemo kroz jednu zagonetku koja se proteže kroz roman i cijeloj priči daje prizvuk mistike…
Nedavno sam na policama često posuđivanih knjiga ugledala roman Majstor zagonetki. Unatoč velikom oduševljenju koje je prošloga ljeta zavladalo nakon hrvatskog prijevoda ovog romana, nisam naišla na mnoštvo recenzija te nisam znala što očekivati od romana. Ispostavilo se da je to jedan od boljih trilera koje sam čitala u zadnje vrijeme.
Ono što se nametnulo na samom početku je suvremenost romana, jer je za prvi posjet ženskom zatvoru Mike trebao COVID propusnicu. Malo me to začudilo, posebice uzevši u obzir kontroverze i podjele koje su upravo te propusnice donijele. Međutim, daljnjim čitanjem romana uočila sam kako je zapravo cijeli roman svojevrsna kontroverza, uključujući religijske i duhovne motive kojih se autorica dotiče.
No, radnja se ne zadržava u sadašnjosti, već nas autorica dalje vodi u Prag 19. stoljeća te vješto isprepliće dva svijeta koja se čine nepovezanima, a sva je tajna skrivena u ključnoj Božjoj zagonetki. Jedan je svijet židovskog rabina, porculanskih lutki i češkog kristala, dok je drugi svijet sadržan u kodovima i kriptografiji te futurističkim elementima i umjetnoj inteligenciji.
Neću vam pisati o tragovima koji se pronalaze u kući Sedge, odnosno upravo u kući kojoj je počinjeno sporno ubojstvo, ali ću vam reći da ona uključuju nadnaravno, no ne bih se složila s navodima da ovaj roman donosi prstohvat Stephena Kinga.
Osobno je forma romana bila upravo po mom guštu, uživam u spoju prošlosti i sadašnjosti, poglavlja su relativno kratka, a niti prijevod nije imao mana.
Ono što mi se osobno nije najviše svidjelo je kraj romana, jer kako se kraj približavao, stvari su se sve više komplicirale (do mjere da sam pojedine dijelove čitala dva puta), no sam kraj je prilično banalan.
Unatoč tome, kao što sam navela na početku osvrta, ipak je ovo jedan od boljih romana u kategoriji trilera koji sam čitala u zadnje vrijeme upravo zbog drugačijeg koncepta i ispreplitanja naizgled nespojivog. Također, izvrsnoj ocjeni pridonijele su i ilustracije zagonetki, a nad nekima od njih sam se i zamislila kako bi izgledalo riješiti ih. Od mene za ovaj roman imate preporuke.