Mlada je Louise postala udovica nakon što je njezin muž iznenada preminuo. Izgubljena i u potpunom šoku, nailazi na mnoštvo tajni koje je njezin pokojni muž ostavio za sobom. Potraga je za istinom vodi i na plantažu cimeta na kojoj je njezin muž provodio dane zbog navodnog posla. No, tamo susreće šarmantnog Lea koji ju, osim o istinu o njezinu pokojnom mužu, uvodi u život o kakvom nije mogla niti sanjati..
Trećim pročitanim romanom Dinah Jefferies shvatila sam da je ona postala jedna od autorica za čijim ću romanima uvijek posegnuti. Ranije sam na blogu recenzirala Toskansku groficu i izgubljenu sestru, a sada sam u manje od dva dana “progutala” ovaj roman.
Ovaj nam roman u središte stavlja mladu udovicu Louise koja ima poteškoća sa zanošenjem djece. Istovremeno ostaje bez muža, a nakon njegove smrti ostaje okružena brojnim stvarima iz njegova života o kojima apsolutno ništa nije znala. Sviđa mi se način kojim je Louise okarakterizirana i način na koji se ona dostojanstveno nosi sa boli i udarcima koje joj je život zadavao. S druge strane, Elliot je u onom kratkom dijelu romana u kojem je živio ispao ne toliko negativac, koliko slabić koji je uživao sjediti na dvije stolice.
Bilo je tu još divnih likova, Elliotova sestre Margo, a još više Louisin otac Jonathan koji su mi bili zaista dragi, ali ostavit ću vam užitak da ih sami upoznate.
Radnja je smještena pretežno u Galle te je svojom slikovitošću autorica dopustila da otplovim u svijet gdje se na ulici za “snack” jedu začinjene papaje, a povremeno se u kuću uvuku i majmuni.
Stil je pisanja vrlo jednostavan, koncizan, bez mnoštva opisa što je meni apsolutno odgovaralo. Unatoč tome što je ovo obiteljsko/povijesno/ljubavni roman, u određenim se dijelovima romana javljaju preokreti koji radnju drže napetom i tjeraju vas da okrećete stranicu za stranicom.
Od mene za imate velike preporuke!