Angelina Pavković mlada je žena na raskrižju je života. Arheologinja je koja na jednom osječkom lokalitetu otkrije mjesto gdje su se u povijesti spaljivale vještice. To ju posebno zaintrigira kada shvati da je imala nešto zajedničko sa posljednjom spaljenom osječkom vješticom – prezime. Naime, posljednja se osječka spaljena vještica zvala Anica Pavković. Mnoga tako pitanja u njenom životu dobivaju mističan predznak – počinje se pitati je li ona Aničina reinkarnacija, tko je zapravo njezin partner Jakov..
Odavno je poznato kako je Ivana Šojat jedno od imena rangirano najviše na popisu mojih omiljenih autora, a tako ni Rogus nije prvi njezin roman koji sam čitala. Ali je prvi s kojim sam imala toplo-hladni odnos.
Kada je najavljeno izdavanje romana Rogus, odmah sam znala da ću ga kupiti i vrlo brzo pročitati. Roman o ženama, o njihovoj potlačenosti kroz povijest, spaljivanju vještica i to sve u Osijeku – kupio me prije nego ja njega. Međutim, počevši čitati, ne mogu reći da sam odmah ostala oduševljena. Trebalo mi je vremena za povezati s njime, a iako mi je kasnije postajao zanimljiv, moj Goodreads svjedoči da sam ga čitala čak 16 dana i na kraju je dobio solidnu trojku.
Sama tema je dosta detaljno razrađena, posebice dio o spaljivanju vještica te se vidi da je autorica puno istraživala o temi te da je roman potkovan stvarnim povijesnim činjenicama. I sama je izvore i ljude koji su joj pomagali navela u zahvalama i vidi se da to nije učinjeno tek toliko – riječ je o stručnjacima iz područja kulture i obrazovanja. Međutim, imam dojam da se autorica u tome mjestimice “pogubila” i odlutala od činjenice da je ovdje riječ o romanu u koji je pokušala ukomponirati i elemente suvremenog života pa je mjestimice roman dobio formu romana toka svijesti što je meni osobno bilo malo teško pratiti. Sam roman je pisan u “ja-formi” i to je definitvno bila prednost jer sam se mogla suživjeti s protagonisticom. Kao i u drugim romanima Ivane Šojat protagonist ovdje nije tek glavni lik radnje, on je lik s karakterom, sa unutarnjim borbama, samorefleksijom. Tako i u ovome romanu protagonistica propituje svoj odnos s partnerom Jakovom, roditeljima, želi upisati doktorat, razmišlja o ravnoteži svijeta. Kao jedan od glavnih likova uz Angelinu i Jakova tu je i prijateljica Jasna kojoj se Angelina donekle otvara o problemima koji ju muče, ali niti ona ne može znati sve.
“Želim Jasni reći da se bojim zaspati, spavati, da me je strah da sam spaljivanjem uspomena uništila svaki trag da sam ikad prije postojala. Imam rupe u trajanju, to joj želim reći. Nemam volje.”
Ono što posebno cijenim u umjetničkom radu Ivane Šojat činjenica je da o položaju i ravnopravnosti žena uvijek govori otvoreno i bez uvijanja. Ne uljepšava činjenice, ne minorizira stvarnost koja je postojala u vremenu kada si zbog krive riječi kao žena mogla završiti na lomači, a ta stvarnost u nešto uglađenijem obliku postoji i danas. To radi i u Rogusu kada Angelina provodi sate i sate čitajući spise sa suđenja svojoj prezimenjakinji, čak i kada joj njezin partner govori da nije normalna. Također volim činjenicu da Šojat svoje romane smješta upravo u Osijek i vjerujem da će neki od njih vremenom postati baština ovoga grada. U samom Rogusu ona ukazuje i na paradoksalnost brzog razvoja ovoga svijeta jer na jednom od arheoloških lokaliteta u romanu niče trgovački centar.
“Žene su podložne grijehu, takav je stav, pronalazim. Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene. Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih, Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati.”
Postoji još mnogo dijelova koje bih mogla izdvojiti jer ne mogu reći da je ijedan dio romana loš. Samo svega je skupa malo previše, a ničega dovoljno. Međutim, sigurna sam kako ću još jednom u životu ovom romanu dati priliku jer možda samo nije naišao u pravo vrijeme za mene.