Jeste li ikad bili zainteresirani za pozadinu mračnih, nesretnih slučajeva s medicinskog gledišta? Kao osoba koja je željela studirati pravo, završila medicinu te svojevremeno htjela specijalizirati sudsku, a u konačnici specijalizira hitnu medicinu – moram priznati da ovakvi naslovi uvijek privuku moju pažnju. Knjiga Mrtvi imaju riječ tako je privukla moju pažnju samim sinopsisom – ona nam donosi život i posao sudsko – medicinskog vještaka, patologa prikazujući različite intrigantne slučajeve iz njegove prakse..
Već u samom predgovoru autor napominje kako su sve priče istinite, uz naravno izuzimanje konteksta i imena sudionika radi zaštite dostojanstva pokojnika. Međutim, također navodi kako je pojedine dijelove “romansirao” da bi ih učinio zanimljivijim za čitanje, što po meni nije niti bilo previše nužno jer vjerujte mi da su sami slučajevi i da su ogoljeni veoma zapanjujući. Sam stil pisanja je direktan, autentičan i stilski prilično jednostavan. Međutim, unatoč mišljenju da ću baš zato ovo djelo “progutati”, ja sam se tjerala završiti ga mjesecima. Ne znam do čega je, možda zbog vlastite prezasićenosti poslom, ili zbog samog autorovog stila pripovjedanja u knjizi meni su trebali doslovno mjeseci da ju završim. Pitat ćete se možda zbog čega ju onda samo nisam prestala čitati i poklonila/ proslijedila dalje putem Njuškala? Niti za to nemam objektivan razlog. Ne mogu ništa govoriti o samim slučajevima, obzirom da sam specijalizant hitne, a ne sudske medicine, ali nešto mi jednostavno subjektivno nije “sjedalo”. Ipak je cijelo vrijeme postojala znatiželja što nam donosi sljedeći slučaj, ali do kraja knjige nisam “nadošla” s autorom.
U svakom slučaju, kao i sa bilo kojim drugim naslovom koji meni nije bio zanimljiv, vi ćete možda biti apsolutno oduševljeni. A možda mu i ja u nekom drugom razdoblju ponovno dam priliku.