“Priče o samoći” zbirka je priča iz pera Mire Gavrana koje nam donose nesretne sudbine još jače nesretnih ljudi. U današnje vrijeme društvenih mreža i sveprisutnosti online, ljudi su paradoksalno sve usamljeniji i otuđeniji. Upravo je to lightmotiv cijele Gavranove zbirke – samoća i način na koji se pojedinci suočavaju s njome.
Iako je od ranije poznato kako je Miro Gavran jedan od autora koji je oblikovao moj čitalački put kojim danas kročim čitajući hrvatske književnike, do sada sam uglavnom bila upoznata sa romanima iz njegovog bogatog opusa. Međutim, obzirom da Miru Gavrana kao pisca iznimno cijenim i volim, ne čudi kako se i ova zbirka našla u mojoj kućnoj knjižnici. Tako je nakon dječjih romana, a potom djela poput romana Klara na red došla i zbirka Priče o samoći.
Zbirka nam donosi deset priča, a zbirka je to ranije objavljivanih i nagrađivanih u stranim i domaćim medijima. Priče su to intrigantnih naslova “Nije dobro lagati”, “U zagrljaju rijeke”, “Bivši ljubavnik” koje iza sebe kriju još intrigantnije stvarnosti njihovih junaka. Tako se već u prvoj priči upoznaje akterica čiji je dečko preminuo nesretnim slučajem, a slijede ju brojni zanimljivi karakteri širokog spektra likova poput žene čiji se dementni bivši suprug pojavljuje na njezinim vratima baš kada planira putovanje uoči obljetnice braka s novim mužem te muškarca koji je kao vozač automobila doživio prometnu nesreću koja je sahranila njegove roditelje dok je brat postao invalid.
Svaka od priča ponaosob podsjeća nas na vlastitu smrtnost te činjenicu da smo jednostavno zamjenjivi, a opet nekome toliko vrijedni. Činjenici da bi netko sve dao da ima naš život, ali i da životi za kojima sami stremimo nose breme koje mi sami možda ne bismo bili dovoljno spremni nositi.
Mene se osobno najviše dojmila priča “U zagrljaju rijeke” čija radnja započinje u bolničkoj sobi, a čiji je jedan od glavnih likova čovjek koji je ostavio svoju kuću i imanje u Iloku gdje je svakodnevno uživao na Dunavu kako bi se brinuo o nećacima nakon pogibije njihovih roditelja te preselio u Zagreb, a oni su se kao odrasli njega tek sjetili kad se razbolio i kada je došlo pitanje nasljedstva. Kako vam ne bih umanjila doživljaj čitanja, sam zaplet i rasplet vam neću otkriti, ali ću izdvojiti jednu misao iz navedene priče. Priče su kratke i obogaćene predivnim ilustracijama Marka Jovanovca. Priče nisu međusobno povezane i mogu se čitati napreskokce ili pojedine priče pročitati s vremena na vrijeme kada za istim osjetite potrebu.
“Rijeka koju sam volio
Sada me grli,
Dok izvor mi se
Ukazuje na ušću.”
Iako ranije nisam bila sklona zbirkama priča, ovu sam doslovce progutala u jednu večer, prije spavanja i to već nakon što sam ranije tog dana završila jedan roman. Ove su me priče natjerale na razmišljanje, a poneke gotovo izmamile i pokoju suzu. Od mene imate samo preporuke, osobice ako od ranije volite opus Mire Gavrana.