Trebao je to biti posve običan let od Hobarta do Sydneya. Na letu su i posve obični putnici – majka sa djecom, mladenci koji putuju na medeni mjesec, mladić koji se vraća sa sprovoda. Međutim, jedna naočigled obična starica krene činiti nešto neobično – svima u avionu predviđati kad i od čega će umrijeti. Iako će ju neki ignorirati, neki će dozivati avionsko osoblje, a nekima će njezina proročanstva zavrtjeti glavom te će se duboko zapitati o svome životu… U svakome slučaju nitko od putnika neće i ne može ostati ravnodušan.
Jesam li vam ikad spomenula koliko volim putovati? Vjerojatno jesam. Danas su putovanja većini ljudi barem želja, ako ne i stvarnost. E, pa zamislite da ste u avionu i netko vam kaže da ćete umrijeti za dvije godine od neke bolesti lli nesreće? Kako biste proveli navedeni period? Prebirući uspomene ili bi pokušali iskoristiti posljednje trenutke? Bi li dali otkaz na poslu? Bi li ostali na poslu, ali bi onom kolegi/ onoj kolegici konačno mogli reći sve što mislite o njemu? Bi li otišli još jednom na ono mjesto gdje ste nekad osjetili iskonsku sreću (pritom to može biti i roditeljska kuća) ili biste, pak, zavrtjeli globus i otputovali gdje zastane prst. Ja ne znam, a ono što vam nisam nikad spomenula (nije bilo ni prilike) jest da ja nikad ne bih voljela saznati od čega i kada ću umrijeti. Ne želim čak znati ni je li mi neka bolest genetski predodređena. Volim živjeti život dan po dan, naravno uz snove da ću jednog dana posjetiti puno mjesta na kojima cvatu palme, gdje je “uvijek ljeto”, ali i da ću posjetiti hladne krajeve. Jer ponavljam, putovanja volim. Samo ne želim znati koliko mi ih je preostalo.
No, da se vratimo na sam roman Jedan tren. Već u prvom nas poglavlju autorica postupno “uvlači” u atmosferu u avionu. Dok maloljetnik bez pratnje igra igricu na mobitelu, neki odlaze na toalet, a neki spavaju gospođa kojoj još ne saznajemo ime ustaje i kreće u svoju proročku avanturu među redovima putnika. Poglavlja se isprepliću između putnika i uspomenama proročice. Sama su poglavlja relativno kratka i mame na čitanje kako biste saznali, i među ostalima sudbine drugih putnika, ali i što je ovu gospođu dovelo do toga što radi. Njezine uspomene sežu do najranijeg djetinjstva, a osim što upoznajemo gospođu Cherry, u njima ima i filozofskih elemenata i pitanja koju nam ostaju urezana u sjećanje i po završetku ovog neobičnog romana.
“Ovo se ja pitam, ovo bih voljela upitati bradatog muškarca: Ako slobodna volja ne postoji, ako su vaše odluke i radnje neizbježne, moramo li se svejedno ispričati zbog njih?”
Po slijetanju, većina putnika nastavlja svojim putem. Međutim, u životima svih putnika ostaju urezane riječi proročanstva koje su čuli te oblikuju njihove živote i daljnje postupke. Sami likovi su izvrsno okarakterizirani i uobličeni, a kroz njih i sam čitatelj doživljava različite emocije poput skepse, straha, uzbuđenja a posebice kada po društvenim mrežama krenu naznake da proročanstva ipak možda nisu bila posve bezazlena. Upravo ona ogoljuju likove do srži i iznose na vidjelo njihove strahove, neispunjene snove i želje.
“Nisi imala vremena za putovanje, Sue – kaže Caterina. – Podizala si krasnu obitelj, radila od jutra do mraka, spašavala živote. Ne daj se uvjeriti u tu glupost da nisi živjela ako nisi putovala. Kao da je to život – stajanje za fotku na istim turističkim lokacijama kao i svi ostali.”
Ovaj je roman zaista osvježenje u moru društvenih mreža, nametnutih očekivanja i standarda. Ono što je mene posebno osvojilo jest što on ne otvara samo pitanja smrti, već kvalitete života koje svakodnevno živimo. A ipak, podsjeća nas da je sve to u konačnici prolazno i da ćemo svi jednoga dana biti samo sjećanje. Iako roman ima više od 500 stranica, vjerujte mi kako ga nećete moći ispustiti iz ruku. Od mene imate samo preporuke!