Sandra Vlašić – Futur treći

Na jednom jadranskom otoku ekologinja Dunja susreće starog poznanika Ranka, sada lokalnog političara. Kada joj on ponudi pomoć, to se čini kao idealan poslovni pakt. Međutim, je li Ranku zaista stalo do ekologije ili mu je pak važnija njegova politička korist? Može li Dunjin angažman učiniti značajnu promjenu? Koliko vrijede ideali kada je u pitanju obiteljski život?

Ta i još brojna pitanja donose nam stranice ovog nesvakidašnjeg romana. Naime, ovo je prvi ekološki roman koji sam čitala i kao takav meni je bio jedan izlet u nepoznato.. koji me oduševio. Kako smo roman čitali u sklopu book cluba, moram priznati da su mišljenja bila dosta podijeljena.

Sama nisam netko tko previše na svakodnevnoj bazi razmišlja o ekologiji, iako razdvajamo otpad i trudimo se kupovati manje fast fashion odjevnih predmeta, daleko sam od nekoga tko može reći da mu je ekologija strast kao junakinji ove priče Dunji.

Naime, Dunja je magistra biologije i borac za zaštitu okoliša. Ja u svom okruženju također nemam tako zagriženih ekologa, ali moram priznati da mi je Dunjin lik bio malo radikalan. Ne u smislu okologije, već primjerice da ona odlazi s obiteljskog ljetovanja zbog posla. Osobno smatram da svatko i u stvarnosti prije svega treba voljeti svoj poziv i posao, ali isto tako biti svjestan kako smo u njemu zamjenjivi te imati posložene prioritete i druge aspekte života. Iako je to izostalo kod glavne junakinje romana, moram priznati da mi je ona u toj svojoj kaotičnosti bila tužan lik, lik koji možda kroz svoj posao pokušava kompenzirati neke greške s kojima se nosi iz prošlosti te da bi se njezina opsesija poslom mogla primjeniti na bilo koji drugi poziv. I zapravo onda dolazimo do toga da takve ljude (ljude kojima je posao glavna osobnost) imamo u okolini, ne nužno ekologe, već liječnike, profesore itd. Osim Dunje, tu je i njezin suprug Jakša koji je nekako u Dunjinoj sjeni, a kroz roman se proteže njegova sumnjičavost u odnosu na Ranka. Nit koja povezuje Dunju i Jakša je njihova kći Marina koja vrlo buntovno proživljava svoje tinejdžerske godine, a također imam dojam da je autorica u njenom liku, kao i u Dunjinom, malo zašla u ekstrem kako bi naglasila posljedice disfunkcionalnih odnosa i obitelji. Ne mogu reći da mi se taj ekstrem nije svidio, a evo i nakon mjesec dana od čitanja romana i dalje o nekim dijelovima razmišljam.

Sama radnja započinje na neimenovanom otoku, gdje u doslovnom i prenesenom smislu ispliva ono što se godinama taložilo na morskome dnu i taj prizor je svojevrsno zastrašujuć te me nagnao na razmišljanje o posljedicama ljudskog djelovanja na prirodu. Doslovno sam, dok sam čitala te opise, doživjela fizički sram što radimo Zemlji na kojoj živimo, ali i užem smislu našoj zemlji i našem predivnom moru. Dalje se radnja proteže kroz 3 godišnja doba i simbolično završava na otoku. Ono što je meni osobno bila jedna od negativnih stvari je što nije bilo naznačeno iz čije perspektive se radnja događa, a bilo je prebacivanja s lika na lika. Također, nije mi bilo jasno nasumično ubacivanje objašnjenja ekoloških pojmova iz rječnika jer su to bili općepoznati pojmovi.

Međutim, roman osim ekološke problematike donosi i druge boljke modernih ljudi – prevare, obiteljske laži te ocrtava političku zbilju. Stoga smatram kako je roman vrijedan čitanja unatoč sitnim stvarima koje “bih ja drugačije”. U svakom slučaju od mene imate preporuku, jer ako ništa, ovaj roman ostavlja mnogo prostora za komentiranje i rasprave.