Nakon Čaja od ruže, pristupila sam još jednoj teškoj temi. Dah koji život znači nezavršeni su memoari neurokirurga Paula Kalanithija. Nije ih završio jer je preminuo za vrijeme pisanja knjige. Završnu je riječ čitateljima uputila njegova supruga, liječnica internistica Lucy. Opet nema klasične recenzije, već moj osvrt. Koliko god bolni memoari bili, na treću više su bili inspirativni i ohrabrujući. Paul je pri kraju teksta napisao da u medicinskoj edukaciji često razmišljaš – gdje ću biti za 5 godina? A ne vrijedi misliti dalje od ručka. I tu me osobno dotaknuo. Na drugoj godini željela sam napustiti fakultet, jedan od argumenata je bio – ne vidim se tu za 5…