Kada bih jednom rječju morala opisati ovu knjigu, ta bi riječ vjerojatno bila – egzotika! Ne znam zašto i ne znam kako, ali ta mi je riječ sinula dok sam užurbano okretala posljednjih sedamdesetak stranica ovog romana. U romanu Prava bomba pratimo život Sesily Talbot. Tridesetogodišnja je Sesily jedna od najskandaloznijih žena u Londonu. Nikada se nije željela (a neki bi to rekli i – uspjela) skrasiti jer je njezino srce ukrao Amerikanac Caleb Calhoun. Umjesto u bračne vode, Sesily je uplovila u “bandu” žena okupljenu od strane vojvotkinje od Trevescana, ili jednostavnije – Vojvotkinje. Njihov je zajednički cilj ujediniti svoje sposobnosti u svrhu uništavanja muškaraca koji su se loše odnosili prema ženama. Može li ju Caleb zaštititi? Ili će ponovno pobjeći u Ameriku, boreći se sa svojim tajnama koje uporno pokušava prikriti?
Nakon što sam pročitala prva dva poglavlja ovoga romana, već sam bila svjesna da ga neću moći ispustiti iz ruku. Pravo ljubavno štivo, ali sa puno tajni, skandala i intrige.
Radnja se odvija pretežito 1838. godine u Londonu. U Londonu kakvog danas ne možemo niti zamisliti, ali si ga lako možemo predočiti ako razmišljamo o 19. stoljeću.
Londonu, kojem je u to vrijeme, ženama bilo potpuno oduzeto pravo glasa. Ali, postojale su žene koje su u narednim godinama ustale protiv toga, a njihovih se ciljeva u određenom obliku dotakla sama autorica utjelovivši ih u likovima Sesily, Vojvotkinje, Adelaide i Imogen.
“Ali Sesily je bila čista emocija. Bila je radost i ljutnja, oduševljenje i tuga, frustracija i još pregršt drugih osjećaja svaki put kada bi je susreo, i to ga je istodobno mamilo i užasavalo.”
Moram priznati da su me opisi i život Sesily Talbot dotakli od samog početka i njoj sam pružala podršku do samoga kraja. S Calebom sam, pak, imala drugačiji odnos, jedan od onih koje bi nazvali love-hate. Koliko sam s jedne strane navijala za njezin sretan završetak s njim, toliko me istovremeno on živcirao sa svojim bježanjem. Ne toliko bježanjem od prošlosti, od koje mnogo ljudi bježi, već bježanjem od sadašnjosti. No, tu mi se nameće misao da je autorica taj njegov bijeg od sadašnjosti možda toliko stavila u fokus, kako bi dodatno naglasila moć žena, točnije Sesily.
“Udvaranje je značilo imati budućnost. A budućnost sa Sesily nije bila moguća. Unatoč tomu što je bila jedina žena pored koje je došao u iskušenje zamišljati budućnost.”
Sam je roman bio lak za čitanje, a posebno me oduševio koncept poglavlja koja su uvijek završavala baš taman gdje treba. Dovoljno dugačka da se ne prebacuješ s jedne radnje u drugu svakih pola minute, ali da presjeku radnju u ključnom trenutku. U trenutku da ne možeš knjigu samo ispustiti iz ruku, već jednostavno moraš okrenuti sljedeće poglavlje.
Ono što me osobno zasmetalo su tipfeleri koji su se počeli pojavljivati u drugoj polovici knjige. To nije ne znam kakav grijeh, i ne umanjuje ocjenu koju ću dati ovom romanu, ali sam ih uočila u više navrata. No, glasanjem na Instagram anketi ste odlučili kako tipfelere u knjigama zamjećujete, ali vam ne smetaju pa sam sigurna kako vam oni neće umanjiti doživljaj čitanja.
Rušeći predrasude o ljubićima (a ne valja suditi knjigu po koricama), iskreno ću vam reći da mi je ovaj roman donio i neke zaplete koje nisam očekivala. U jednom si trenutku uvjeren u jednu verziju priče, zatim te Sesily uvjeri u drugo, a Caleb u treće. Kraj, iako pomalo očekivan, ne dolazi samo lako. Rasplet je, usudit ću se reći, bio skandalozan koliko i život Sesily Talbot.
Ja se zaista veselim sljedećim nastavcima, a drugi bi nam dio trebao donijeti Adelaidin život. Nadam se, samo, da nećemo dugo čekati na prijevod! 🙂
Ako ste u potrazi za savršenim ljubićem, mislim da sada možete donijeti odluku! Moja preporuka i 10/10.
“Nisi žena stvorena da živi u sjeni. Možda je sebično, ali ne bih mogao gledati kako se svjetlost u tebi gasi pod sjenom života u bijegu.”